E moj sine, nemam ja više nikome ništa reći. A ako i pođem koju prozboriti samo bulje u mene i očima kolutaju. Moji unuci vele da sam sa druge planete došla, da pričam bajke o nekom vremenu. Pa se naglas nasmiju i šprdnju od svega naprave.
Onda i ja stanem, zašutim pa se pitam kakvo je ovo vrijeme došlo. Jesmo li mi promijenili vrijeme ili je vrijeme promijenilo nas? Ko će ga znati, sve ima svoje. Niti oni razumiju mene a niti ja njih. Ja pamtim kako je bilo, a ovo danas vala nije ni za pamtiti.
Kud god da se okreneš, kud god da pođeš samo kafić do kafića. Puni mladosti a mladosti haman nigdje. Svi samo sjede i bulje u one telefone. Niko ni sa kim ne priča, samo vidi ovo vidi ono. I to što se nasmiju kao da nije iz duše.
Nije duša nas napustila, niti nas je vrijeme promijenilo. Promijenili smo se mi. Prigrlio čovjek samoću i uz nju zaboravio komunicirati. Usamljen sa svojim telefonom i smije se i plače. Daleko je to od smisla života, od radosti, tuge, želje.
Kad u tebi život ne zadrhti isto je ko da i ne živiš. Samo trošiš dane tek toliko da prođu, u nekim svojim snovima i mašti daleko od stvarnosti.
[metaslider id=31223]