Uz sokak niz sokak povazdan i najednom insan zapadne u ćorsokak. Ne mere ni tamo ni vamo, a ja ti se spremim, pa kod Emina i Eminovce da malo sa Eminom pošutim, a s Eminovcom koju promuhabetim.
Ha uniđeš u Emina i Eminovce, ko da si u tekiju unišo, obuzme te nakav mir jer znaš da će te njih dvoje, baš ko derviši kad se zavrte i zahukću odvest na neki bolji Dunjaluk na kojem nejma ni računa, ni ćorsokaka, ni problema što izlijeću jedan za drugim ko Arapi iz pijeska. Sami rahatluk.
Prije su ljudi malo govorili, baš ko Emin i moro si im riječi kliještima izvlačit. Bilo je i onih što nisu zatvarali usta, ali takvi su bili za cirkusa i šprdnje, da ti ubiju vrijeme dok ko pametan šta ne progovori.
Pijemo kahvu, a Emin sjedi na minderu kraj pendžera baš ko Jusuf stari, srče kahvu ćibuk pali, gleda šeher grad. I ni jene. Ko da nam išareti da mi započnemo muhabet.
– Jah, rekoh!
– Jah šta ćeš, veli Eminovca i tako započe razgovor.
– Znadeš li ti Uzeire odaklen ovolika patnja na Dunjaluku?
– Jok ja, moja ti Eminovce, odaklen ću znat.
– Nejma više sabura, moj Uzeire, insan bi svašta nešto hotio namah i ne mere čekat, a čitav mu život prođe čekajući da to dođe pa nemere bit rahat nit s ovom kahvom nit s bilo čim. Misli, jadan, samo da to dobijem pa ću onda bit rahat. Jok on.
– More bit, moja Eminovce da je i od tog, ko će ga znat.
– Pričo meni moj dedo rahmetli kad je njega jenom natjero medvjed dok je bio u onoj austrijskoj vojski. Poleti dedo što ga noge nose dok ne upade u naku jamu, srećom ufati se za liticu i ne propade skroz. Dole hendek, gore medvjed a on visi između dva belaja, sve gori od goreg, baš ko mi sad. Ne mereš ni gori ni doli.
– Šta ti bi s dede, moja ti Eminovce?
– Ništa, moj Uzeire, neg se on okrenu oko sebe i ugleda grm se zacrnio sa kupinama pored njega, i stade jest i uživat u njihovoj slasti taj vakat, pa zaboravio na strah sve dok medvjedu ne dodija i on ode, a moj dedo izađe i vrati se svojoj vojski, a iz vojske svojoj kući gdje doživi duga vijeka sa svojim najmilijim.
Sve do kuće sam dumo šta je najbolje kad se insan nađe između dva belaja?
Bezbeli, snečim se zabavit dok belaj ne prođe, jer ako budeš samo čeko da prođe, proće ti i život čekajući, pa ga valja malo i zasladit, o istom trošku.
Na slici nije Eminovca već kadinica hadži Nimeta hanuma Jahić.
Uzeir Hadžibeg