Ova zima me plaho podsjeti na nekadašnje zime kada su se ljudi sazivali i zbijali jedni uz druge na sijelima i druženjima kada su se pričale najljepše priče i šale dok se iz užarenog šporeta, jal ispod sača širio miris hljeba, pite, pečenog krompira na pole, dobro posoljenog.
Ljudi su bivali sve veseliji znajući da će se ubrzo metnut i sinija, a na siniju će domaćin postaviti sve što ide uz vruć krompir, biva raznih sireva; mladih, starih, herendanih za umočit sa mileramom, jal pekmezom od jabuka ili krušaka, ko voli zasladiti. Bezbeli da je bilo suhog mesa, sudžuka i kiselog kupusa, stelje i rasola sa čime bi se domaćin posebno znao pofaliti.
Još ako mu antena dobro fata, a slika ko mlijeko bude, hajde jadan, kud ćeš većeg rahatluka i ponosa za domaćina. Krompir se ispeko, domaćica ga vadi golim rukama iz vrele rerne, svi zasjeli u širem krugu oko sinije, a domaćin bi odmotaj vruću pogaču iz krpe, lomio bi je na komadiće i dijelio svima, a najprije djeci da im se ne stuži, hoće to od samog mesa i krompira. Jah.
Svega sam se sjetio kad nam je ono dolazila Fatina jaranica i priča o nakom dedi sa Mihrivoda, niko mu ne dolazi i niđe ne ide otkad je ova baja naišla, pa mu djeca napravila Fejzbuk i on jadan povazdan doziva i saziva, svima se najavljuje, a niko ni mukajet. Gotovo sijelo, što bi reci birvaktile za sve što prođe i čega više nejma.
Uzeir Hadžibeg