Kad god prođem pored kina „ Odred“ obuzme me neka sjeta. Sve je nekako tužno i prazno. Nekad je tu sve vrvilo od gužve za ulaznice u oba termina.
Kokice, košpice, kikiriki, ljubav života ili prijatelji, odlasci krišom ili ne sad su samo sjećanja.
Sutjeska, U zmajevu gnijezdu, Amadeus, Oficir s ružom, Otac na službenom putu. To su filmovi koje sam ja za svog života odgledala u bioskopu ili kinu kako smo imali običaj reći. Poseban je to doživljaj. Sva se svjetla ugase. Ostane samo jedan snop čarolije. One mogu biti tužne, razdragane, bajkovite i istinite. Svejedno. Užitak je uvijek poseban. Ponekad pustiš suzu ili bajku poneseš kući i maštaš da će se dogoditi baš tebi ljubav, vjenčanje iz snova ili putovanje.
Publika u kino sali je atmosferu upotpunjavala. Rijetko kad ste mogli film odgledati u tišini.
Sutjesku smo gledali kao dio nastavnog programa. Sutradan smo bili ispitivani o filmu. Meni se film uopšte nije dopao. Ričard Barton da glumi druga Tita po meni je bio promašaj. Moju misao rahmetli babo je popratio riječima:
„ Ne pravi se previše pametna. Opiši lijepo herojsku borbu partizana protiv Nijemaca. Posebno obrati pažnju na ranjavanje Vrhovnog komandanta Tita. Previše si mala da bi razmišljala šta je dobro urađeno, a šta nije.“
Boga mi ja i danas isto mislim.
Krajem sedamdesetih Brus Li je ušao u naše živote. Gužva je bila ogromna. Mali i veliki zajedno. Sjećam se dječaka koji je sjedio iza mene. Svo vrijeme je pričao. Navijao. Kad su se u jednom momentu pojavile gole žene lahkog morala, uzviknuo je:
„ Allahu dragi da me babo vidi šta gledam, zakl'o bi me“!
Svi smo se nasmijali.
Amadeus (film o čuvenom kompozitoru Mozartu) bio je vrhunski film. Ali je neko već u pola filma počeo oponašati Amadeusov smijeh i meni je to zasmetalo.
Iz više razloga sam zapamtila film Oficir sa ružom. Ksenija Pajić i Žarko Laušević su bili nenadmašni. Kad su se ugasila svjetla film je počeo iz sredine, od momenta kad se Matilda koju je glumila Ksenija Pajić tuširala….
Otac na službenom putu je posljednji film koji sam odgledala u bioskopu. Došle neke hanume u dimijama. Kad su sunetili Malika, jedna se grohotom nasmija
„ Jesul ti ga frknuli“.
Na žalost nisam mogla napustiti projekciju filma. Ništa mi nije smetalo, osim takvih komentara.
Poslije su došli video rekorderi i promijenili svijet.
Meni je bioskop bio i ostao jedino mjesto gdje se film mogao odgledati s uživanjem.
Obradovala me činjenica da će u Kulturnom centru Altindag biti instaliran moderan bioskop. Sarajevo nam je relativno blizu. SFF je glamurozna manifestacija čija bi svjetla mogla dokučiti i visočke ljubitelje sedme umjetnosti. Bila bi to divna prilika da se upoznaju glumci i reditelji sa jednom sredinom u kojoj je ostao netaknut duh Bosne, a mi bismo uživali u njihovim filmovima. Kako Danis Tanović bjelosvjetske zvijezde vodi na raftinge, mogao bi ih dovesti i u Visoko na piramide. Ništa nije nemoguće. duhovno siromašnim ministrima kulture nemoguće je objasniti, a to je najbolje rekao naš ugledni književnik Dževad Karahasan:
„Svaka uložena marka u kulturu vraća se deset puta više“.
Sadžida Dedić