Nekad su snježnim sokacima moji koraci ostavljali tragove. Danas za njih više ne postojim. Ne dotiče me ni studen. Na moje lice ne slijeću pahuljice. Moja ljubav zove se proljeće. Ne vraćam se u prošlost radi sebe, već radi dragih ljudi. Svako sjećanje na njih otvori jedna vrata iza kojih je tekao drugačiji život.
Jednog prohladnog, ali sunčanog dana upoznala sam čovjeka koji je cijeli svoj život imao dvadeset godina. Nosio je tu mladost do posljednjeg trenutka takvom snagom na kojoj bi mu zavidjeli mnogi mladići ovog doba. Upoznala sam Tarika Halilovića.
Teget dugi kaput. Čizme do koljena. Kosa duga do ispod uha. Pogled pun razumijevanja i blagi osmijeh. Bio je učitelj.
Gospođe koje su dovodile svoju malu djecu u školu, koje su satima sjedile ispod haube u frizerajima i izlazile iz njih sa natapiranim glavama gledale su ga ispod oka. Nisu imale povjerenja u nekog ko je bio drugačiji. Na posao nije oblačio odijelo, ni stavljao kravatu. Nije bio vještački uglađen. Jednostavno bio je pripadnik svoje mladosti. Imao je dušu, ali u to vrijeme i u tom sistemu duša i nije bila tako važna.
Tarik, sin Ševke poznatog brice i Aiše domačice, sanjao je svoje snove. Bio je dovoljno hrabar da ih i ostvari. Otputovao je u London gdje je i živio jedno vrijeme. Iz Londona donio bubnjeve identične onim na kojim su svirali čuveni The Beatles. Pozavidjeli su mu mnogi sarajevski muzičari koji su dolazili kod njega…
Šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo je gotovo nestvarno da jedan Visočanin prisustvuje koncertu Rolling Stonesa na Hyde Parku, ali on je rock bajku živio i decenijama poslije prepričavao mladim naraštajima. Oni ga gledali u čudu, jer žive drugo vrijeme.
Nikada se nije htio pokoriti masi bezličnih likova. Zvanično je napustio svoju profesiju, ali nikada nije prestao biti učitelj za sve one koji su željeli naučiti nešto više o muzici i životu.
Dugo godina je radio kao sekretar KUD „Ognjen Prica“. Veliki je njegov doprinos u razvoju mnogih sekcija u tom društvu.
Njegova ljubav prema muzici bila je neizmjerna. Znaju to oni koji su sa njim godinama radili na Radiju Visoko, gdje je obavljao dužnost muzičkog urednika. U ono vrijeme to nije bio nimalo lagan posao, nabavljao je ploče širom svijeta od poznanika koji su tada radili ili putovali van zemlje. Htio je da radio ima najveće hitove tada i uspijevao je. Tačno se po puštenim muzičkim numerama znalo da baš on taj dan uređuje program na radiju.
Uz muziku grupe „Akademik 6“, čiji je bio jedan od osnivača se zabavljalo svakog vikenda. Bile su to nezaboravne muzičke večeri koje su se održavale u Domu armije, na Jaliji, a kasnije u novosagrađenom Domu kulture. Tarik je bio izvanredan bubnjar, jedno vrijeme je i pjevao.
Pored muzike najvažnija mu je bila porodica. Supruga Nevzeta, kčerka Maja i sin Malik uživali su njegovu ljubav i pažnju. Unuci Matea, Asja i Džan imali su najoriginalnijeg dedu na svijetu.
Na ahiret je preselio 9. januara 2019. godine. Ja često čekajući predvečerje pustim neki evergrin, nek’ mu se nađe na tom vječnom boravištu. I uvijek mi zaživi ona slika iz djetinjstva, onaj pogled i sve priče ispričane o jednoj velikoj visočkoj legendi Tariku Haliloviću. Ne gase se zvijezde same od sebe, to učine ljudi, ugase ih zaboravom.
Ne brini momak. Ti ćeš vječno sjati svojom veličinom.
Sadžida Dedić