Isuviše dugo traje ovo bolesno vrijeme pandemije. Taj mali virus vreba nas iz nevidljivog. Razara nam psihu. Umiru ljudi od bolesti i od straha da ne obole.
Za ljekare ovo je ispit 21. stoljeća. Često se pitam kako bi se danas da je živ odazvao izazovu jedan od najpoznatijih ljekara visočkog kraja dr. Asim Nuhić.
Djelovao je u vrijeme kada je dijagnostička tehnologija bila nerazvijena i bio izvanredan dijagnostičar.
Doktor Asim Nuhić rođen je u Sarajevu 1901. godine. Medicinu je studirao u Zagrebu diplomiravši 1931. godine. Ljekarsku praksu započeo je u Ulcinju, a 1934 godine došao je u Visoko gdje je ostao do posljednjeg dana svog života.
U toku Drugog svjetskog rata kada su se pogoršale higijenske prilike u visočkom srezu, doktor Nuhić se angažuje do maksimuma.
Dolaskom velikog broja izbjeglica, zatim dužim boravkom okupatorskih jedinica, počele su da haraju zarazne bolesti. Doktor Nuhić je učinio sve što je u njegovoj moći da suzbije širenje zaraze među stanovništvom.
Po završetku rata angažuje se u organizovanju zdravstvenih prilika koje su bile izuzetno teške i složene.
Ono što je za doktora Nuhića bilo posebno, a iz današnjeg ugla malo neobično, bio je odnos prema pacijentu. Osim što je u svako doba dana i noći bio na raspolaganju bolesnima u svojoj ordinaciji, a kad je na odmoru i kod kuće, pamte se njegovi dijalozi sa pacijentima koji su bili na granici duhovitog. Svojim pacijentima se obraćao narodnim jezikom. Tako je i liječio. Pored medikamenata iz apoteke često je preporučivao i lijek iz narodne medicine, što je danas gotovo nezamislivo.
Čuvena je njegova izreka: „Ko hoda u gumenim čizmama i spava na spužvi, meni nek’ ne dolazi!“.
Iako nikad nikog nije vratio, uvijek je bio spreman pomoći. Bio je uvijek kratak i jasan. Jedan pacijent je došao sa stomačnim tegobama. Liječio ga je ponajviše preporučenim čajevima. Poslije izvjesnog vremena pacijent se ponovo javlja :
„Dragi doktore ja nakav nikako ne mogu da jedem“
Doktor se okrenuo i pogledao ga odgovorivši mu:
„Pa što bolan nisi jeo kad si mog'o?“.
Nasmijali su se obadvojica. I upravo taj smijeh je možda bio i najbolji lijek.
Kao što je mladoj domaćici koja je uslijed svega što je snašlo u životu dao jedan od najkorisnijih savjeta. Muž joj je radio, platu nije primao redovno, a pravili su kuću i prosula se djeca ubrzo jedno za drugim. Od silne brige nije mogla da spava. Prepisao joj tablete za spavanje. Poslije mjesec dana ona dolazi da mu se zahvali i ponovo traži da joj prepiše lijekove…
On joj polahko i mudro odgovara:
„Hajde ti kući. Skuhaj kamilicu, dobro je zasladi i popij pred spavanje!“.
„Ma kakvi, dragi doktore ne mogu ja zaspat od kamilice!“- razočarano mu govori gotov plačnim glasom.
„Aman, ne moraš odmah zahrkat, dugo do sabaha. Ove tablete ti više ne dam!“- bio je kategoričan.
Njemu su glavni instrumenti bili prsti i stetoskop. Dodirom prstima po čelu znao je da imate upalu sinusa. Upalu pluća prepoznavao stetoskopom.
I kao takav bio je omiljen u narodu. Ljudi su mu se povjeravali, on ih je pažljivo slušao i davao savjete kako da prevaziđu problem.
Prepričavala se godinama jedna istinita priča kao anegdota. Pacijentkinja mu se povjerila kako joj je ginekolog rekao da nikada neće roditi dijete i ona se požalila mužu koji je nazvao jalovušom.
Doktoru je jako teško bilo prihvatiti primitivan stav jednog čovjeka. Prvom prilikom kad ga je sreo rekao mu je otresito:
„E moj druškane, prođe ti kroz fakultet, al’ fakultet kroz tebe nikad!“.
Ljudi nisu mogli nikada čuti kako se njihova tajna mahalama prepričava. Ukazivao je na greške u samom načinu življenja. Borio se za svakog pacijenta posebno.
Za dugogodišnji rad i postignute zasluge, doktora Asima Nuhića predsjednik Republike je odlikovao Ordenom rada. Dobitnik je brojnih priznanja Vatrogasnog društva. Godine 1971. dobio je Sedmoaprilsku nagradu grada Visokog.
Poslije kraće bolesti doktor Asim Nuhić na Ahiret je preselio 24. juna 1973. godine. U gradu je zavladala tuga. Otišao je jedan iskren i plemenit čovjek koji je svojim umijećem spasio i obilježio mnoge živote u našem gradu i okolini, veliki doktor Asim Nuhić.
Sadžida Dedić