Taman kad sam negdje u sebi sabrala sve tuge i odlučila da ih pohranim u taj neviđeni sef duše vijest da nas je zauvijek napustio Đorđe Balašević slomila me. Ipak nisam toliko snažna koliko mi se učinilo da jesam.
Ne plačem. Otvorile su se odaje moga djetinjstva. Mirisne i tople. Vidim sebe kako uzbuđena na kasetofonu snimam pjesmu „ U razdeljak te ljubim“.
Pjesmu „ Neki novi klinci“ sam ponavljala do besvijesti. Kad se zapetljala traka. Krišom sam je iščupala pincetom za obrve i stavila novu da snimi tu prelijepu baladu o djetinjstvu.
Sjećam se rođendana kada smo nas devet djevojčica na pragu mladosti dva sata slušale njegove pjesme i šutjeli. Pred nama se prostrli salaši i nepregledne ravnice. Tužne sudbine vojvođanskih djevojaka i bezobrazluk momaka.
Njegova se poezija živjela.
ĐORĐE BALAŠEVIĆ
KAD ODEM
Kad odem,
kad me đavo isprati glavnim sokakom,
i kad mesečina zaveje moj trag,
nemoj tugovati,
jer jednom svakom mali nemi slavuj
doleti na prag.
Kad odem,
kad zamumla vetar zimske očenaše,
i kad mrtvo lišće
potera u kas
za kaznu prognaće i tamburaše
zbog pogrešne pesme u pogrešan čas.
Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati!
To nam samo Gospod
svira jesenju sonatu.
Snio sam vrata
u tom suvom zlatu…
Strah me da prođem,
al’ proći ću.
Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na Svetog Jovana,
i ne čuvaj dugo
pepeo tih dana…
Kad jednom odem, a poći ću…
Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu,
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni