Moj brat i ahbab Faruk Mudželet, već duže od sedam dana kako je teslim dušu učinio, tako nekako i toliko nekako sam i ja sa svojom porodicom u izolaciji i borimo se s opakom pošasti – Covid virusom.
Piše: Muhamed Velić
Uopće nije bezazleno. Štaviše, radi se o ozbiljnoj pošasti i bolesti, Allah da sačuva i da pomogne.
Ali, o svom iskustvu prolaska kroz ovu “tešku kišu”, kako sam je nazvao, vjerovatno ću kasnije posebno pisati. Sada hoću da ispričam dvije priče o ljudskim nafakama i o tome kako se ne umire od bolesti, već kada čovjek potroši svoju nafaku.
Prvi dan kada me je uhvatila korona i kada me je u prošlu nedjelju ujutro, na sat vremena prije sabaha probudila groznica, znao sam da nije u pitanju obična prehlada ili gripa. Poslije sabaha sam javio glavnom imamu, svojim pomoćnicima u džamiji i muteveliji da neću moći doći u džamiju i da pokrivaju sve džamijske obaveze do daljnjega.
Nazvao sam Covid-centar i rekli su mi da je još uvijek rano da se testiram i da treba da sačekam barem do sutra, tj. u ponedjeljak, pa da to sve uradim. Tako je i bilo.
No, u nedjelju sam i raji svojoj, mojim dobrim ahbabima, na viber grupi javio da nisam dobar, da imam groznicu i temperaturu to cijelo prije podne. Neki su se od njih javili i ponudili da dođu i donesu što treba. Rekao sam da za sad sve imam, pa možda kasnije. Ne, oni su insistirali. Pristao sam na neke lijekove i suplemente da mi uzmu, plus dječju hranu u apoteci za Hamzu, i, ako hoće, nešto malo hrane, mada svega ima.
Negdje iza jedan sat poslije podne do kuće su mi došli Kerim i rahmetli Faruk i donijeli punu kesu lijekova, suplemenata, vitamina, voća i hrane. Nismo se sastajali, moj je babo to preuzeo, ali smo se gledali s prozora i pričali preko telefona.
Onda su se Kerim i r. Faruk nakon toga razišli, Kerim je otišao kući da odmori, a Faruka je zvala neka druga raja da se vide i da pojedu neki roštilj. On se našao s njima u Novom Sarajevu, na roštilju i dok je jeo svoju pljeskavicu i pio Coca-Colu, u po jela, dolazi mu jedan drug s motorom.
Kad ga je vidio r. Faruk samo je rekao: “Ja tebe čekam cijeli dan! Daj mi motor da napravim jedan krug, da me želja mine!”
Sjede na motor, a taj mu jaran govori da uzme kacigu, a on kaže da ga eto za tri minute, samo jedan krug. I ode.
Na Socijalnom, očevici kažu, da mu je zaplesao motor, budući da odavno nije vozio motor, i da je pao pri većoj brzini na glavu. Pukla mu je glava na tri mjesta i imao je kontuziju pluća. Brzo su ga prevukli do KCUS-a, operacija je trajala duže od tri sata i nakon operacije je preselio.
Nismo mogli vjerovati šta se sve dogodilo i kako je to brzo bilo. Bili smo u šoku, bolu i traumi. To se sve dogodilo sat vremena nakon što je bio kod mene i s Kerimom mi donio hranu, lijekove i suplemente. Faruk je bio moj brat i ahbab, žestoko je živio, mislim, brzo, a imao je veliko i dobro srce, kao malo ko.
Imao je jaku nafaku, ali kratku. Bio je jake i velike hrane, mogao je pojesti kilogram janjetine bez hljeba, a ovaj put je ostalo pola pljeskavice, koju nije pojeo i pola neispijene Coca-Cole.
Jer, to više nije bila njegova nafaka. Tužan sam zbog njega već danima, a biću takav i godinama, Allah da mu lijepi džennet podari.
S druge strane, gledam prije nekoliko dana kako naš Abdulah Sidran u svojoj kući, tj. u svome stanu dočekuje našu primadonu, uvaženu Hanku Paldum, koja mu je došla u zijaret s kćerkom. Naš se Abdulah baš bio obradovao, kao dijete, a kada je Hanka pokazala šta mu je donijela, njegovoj radosti kao da nije bilo kraja – bila je to velika tepsija pite krompiruše.
Avdo je zapomagao: “Pa ovakve su se hedije i maksuzije samo s hadža donosile i ovako se hadžije dočekivale!”
Svi smo bili sretni i radosni zbog njih i njihove sreće i radosti. A sjetimo se samo jedan mjesec unazad, naš je Avdo bio na respiratoru, teško napadnut od ovog napasnika, sa već pet-šest postojećih teških dijagnoza. Mnogi su ga bili otpisali. Mnogi i doktori. Ali, Allah Veliki nije.
On je Abdulahu našem propisao dugu nafaku. Eno ga sada, malo u kući, a malo u gradu, jede svoje tepsije pite koje mu raja uzduriše, a ponajprije njegova Bija, Allah da je nagradi
Naš će Abdulah Sidran pojesti još dosta krompiruše, Allah najbolje zna, jer mu je On dao dugu nafaku, a moj je Faruk svoju nafaku potrošio.
Jest bila jaka, ali kratka. Lampa se gasi kad u njoj nestane ulja. Jedna se lampa ugasila i dugo će (mi) biti mrak zbog mog ahbaba, kojeg nema više ovdje na dunjaluku. Allah da providi i da nas u lijepom Džennetu sastavi. Amin!
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o
(Preporod)