U nedjelju, 21. marta, obilježen je svjetski Dan poezije, ali ja nikada ništa nisam voljela samo jedan dan.
Ljubav je osjećaj za vječnost. I morala sam ove dane iznuđene samoće pretočit u pjesmu Zidovi svakidašnji.
Tako bih rado poslala je Billu Gatesu sa gratis fotografijom bureka ispod sača u bakrenoj tepsiji. Neka gleda i nek’ preživi ostatak života nahranjen pogledom….
SADŽIDA DEDIĆ
ZIDOVI SVAKIDAŠNJI
Tu sam danima
Mjesecima
Radi sebe i radi drugih
Na zidovima svakidašnjim
Crtam proljeće
Koje je doputovalo
U subotu
Kažu mi tratinčice
Iz bašte
Još se sreli nismo
I ne znam hoćemo li
Još samo da nagovorim ptice
Da mi posude cvrkut
Mirise ljubičica
Po sjećanju dozivam
Donijet ću im na poklon
Vuneni oblak
Jednom kad se vinem
U visine
U vedrine
Ti mala ohola
Crvena kuglice
Što razorila si čovječanstvo
Moje snove nećeš
Kunem ti se
U sunce
Izmislit ću vjetrove
Ljubavi
Neka te zatvore
U pećine
Da ne grliš i ne ljubiš
Smrću
Duše nevine
(Iz neobjavljene zbirke Mjesečev plet)