U tišini sobe, oporavljajući se od korone, dugo sam razmišljala da li napisati ovaj tekst ili ne. U razgovoru sa ljudima, posebno učenim, savjetovali su mi da napišem i to iz više razloga. Jedan od njih je prevazilaženje tuge koja me je obuzela zbog ličnog gubitka u porodici. Iskreno, nemam snage razgovarati, ali evo mogu nešto napisati.
Nakon preležanih 11 dana u Covid odjeljenju u KB Zenica i nakon medicinske pomoći, Allahovom milošću sam dobila drugu priliku.
Želim da shvatite ovaj tekst isključivo kao dobronamjeran, u formi sugestije i nikako drugačije.
Uvijek sam se vodila u životu sljedećim: Ono što je dobro treba pohvaliti i praktikovati, a ono što može bolje, težiti izmijeniti.
Pozdravljam sve što se radi, kako na kantonalnom, tako i na lokalnom nivou, na čelu sa vrijednim ministrom Jupićem, da se održi i spasi svaki život.
HEROJI U BIJELOM
Ne zovu ih đaba „heroji u bijelom“, naše ljekare i medicinsko osoblje, koji se nesebično bore za svaki život, u što sam se i lično uvjerila,
Nekoliko noći sam bila smještena preko puta anestezije, dijela gdje su najteži bolesnici.
Svašta sam se nagledala, a ono što me je posebno dojmilo jeste borba da pacijenti ostanu u životu. Cijelu jednu noć, tim ljekara se borio za život jedne žene, koja je nažalost u jutarnjim satima tu bitku izgubila. Glavni anesteziolog, mislim da je on, bacio je kapu s glave, s velikim žaljenjem. Sva tuga i žal zbog neuspjeha se odražavala na umornim licima pored Covid odijela.
U vizite vam dolaze razni timovi ljekara, zbog zaštite i procedure se smjenjuju. Obilaze pacijente i svakom na osnovu ranijih parametara koji se mjere tokom dana, npr. saturacija, zgrušavanja krvi, šećer, pritisak itd , kao i nakon razgovora s pacijentima, ljekar određuje terapiju i saopštava je osoblju koje je uz njega u viziti i zapisuje tu terapiju.
Nažalost, ono što treba definitivno mijenjati je uključivanje većeg broja medicinskog osoblja, jer to osoblje zbog opterećenosti ili nedostatka lijekova nekada ne dijeli potpunu terapiju pacijentima. Često nemaju lijek koji je propisao ljekar, na šta se ljutim. Mišljenja sam da se porodici treba saopštiti koji lijekovi trebaju, a bolnica ih ne posjeduje, kako bi ih oni sami nabavili. To obavezno uvesti u praksu.
Medicinsko osoblje ne stiže zbog opterećenosti dijeliti dodatnu vitaminsku terapiju. U svakog pacijenta u ormariću ćete pronaći vitamin C, D, selen, Imuno, ali đaba. Toliko si bolestan da ih sam ne možeš uzeti i popiti. Jedna sestra ne može biti sama dežurna cijelu noć, neophodna joj je pomoć. Tu bi se mogli uključiti i volonteri, o kojima ću nešto kasnije napisati, a hvala Bogu ima i takvih.
Primijetila sam da je zaposlen određen broj mladića koji stavljaju boce s kiseonikom pacijentima i održavaju ih na životu, te obavljaju i premještanje pacijenata. Ovom prilikom im se zahvaljujem od srca. Kada zavisiš od dodatnog kiseonika veoma je važno da li je osoba svjesna toga da kada te isključe da te hvata panika, grcaš, kašlješ, tijelo ti se počne tresti i nakon toga jedva vratiš saturaciju u neke normalnije granice. I bitno je da je odgovorna osoba savjesna, da ne kasni i ne čeka da se boca skroz isprazni.
Moram reći da tu posebno do izražaja dolazi kućni odgoj. Nisu svi isti, ali bilo je i onih koji pjevaju u 2 ili 3 sata ujutro, koji su drski i moliš ih da dođu na vrijeme dok ti se nije potrošio kiseonik. Većina ostalih je savjesna, ali na odnosu osoblje – pacijent, se kod ove omladine treba poraditi. Možda je samo do njihove mladosti, ali kao pristalica obrazovanja, mišljenja sam da se trebaju dodatno educirati.
Definitivno šta treba mijenjati je i pitanje posteljina. Žalosno je da ležiš danima, sto puta preznojen, a posteljine se ne mijenjaju. Kako onda u proces ozdravljenja kada konstantno ležiš u onom zaraženom od početka?
Pomenula sam volontere. Jednu veoma tešku noć za mene prišla mi je prelijepa plava djevojka po imenu Kanita. Tada sam prvi put, ponovno, osjetila njen parfem, Bože miris mi se vratio. Ja joj to i rekoh i bi joj drago. Ona mi je tu noć pomogla da se osjećam kao ljudsko biće. Pomogla mi je da se presvučem, obrisala me, namazala kremom koju je sama donijela i rekla mi „Sutra ću vam ja od sebe donijeti kremu, ne sekirajte se, da možete mazati tijelo“. Ne mogu vam reći koju zahvalnost sam osjećala prema toj djevojci. Onda mi je rekla da ona dobrovoljno volontira. I to su ti svijetli primjeri koje treba slijediti. Bilo je i volontera fizioterapeuta koji vas bukvalno uče disati, jer se taj refleks izgubi zbog maske i kiseonika, oni također puno znače.
Na kraju ide šlag, pa je i u ovom mom tekstu tako.
One zaslužuju da se o njima i posebno piše. To su drage servirke koje dijele hranu pacijentima. I njima se posebno ovom prilikom zahvaljujem. Svojoj dragoj Rukiji i njenim kolegicama Jasmini, Edini, Amini, neka mi ne zamjere ako sam nekog izostavila.
Te žene su toliki humanisti. Bukvalno su me odpitale dok nisam sama počela da jedem, mene i sve ostale u sobi. S tolikom ljubavlju, s tolikom pažnjom pristupaju pacijentu, da ne možeš da povjeruješ.
Jedna servirka na cijelo kovid odjeljenje je malo, nehumano i to treba mijenjati, jer one ne samo da dijele, nego hrane i poje pacijente što je veoma važno kako bi ozdravio.
Pohvalno je da se dijele ogromne količine ukusnog čaja, ali ako ne možeš sama da ga uzmeš, on samo stoji dok te divne žene ne dođu. Sipaju vodu, stavljaju vitamine, dodaju, navlače čarape i pokrivaju vas. Mislim da sve ovo nije u njihovom opisu posla, ali one to ipak čine. Čine kao i žene koje čiste. One, vidjela sam, ne smiju prilaziti pacijentima, ali uvijek upute toplu riječ i kažu vam da će ako je potrebno zvati sestru. I zovu je.
Međuljudski odnosi su posebno razvijeni i pacijenti se međusobno solidarišu. Vjerujte, to vam vraća vjeru u ljude i nadu da će biti bolje.
Jedan lijep gest od strane žene po imenu Selvedina, kada mi je dala izrezanu jabuku na tanke listiće i bolesna mi je dogurala da je mogu uzeti, neću nikada zaboraviti. Uzimala sam listić po listić ispod maske, i mislim da je ta jabuka bila prekretnica, jer je to bilo prvi da sam nešto pojela nakon pet dana. Neću zaboraviti ni utješne riječi Zulfide iz Zenice, koja me je toliko tješila kao najrođenijeg, kada su mi iz sobe odvezli majku. Mnoge bi ovdje još mogla navesti, ali hvala Bogu oni to znaju, njima sam se uživo zahvalila.
Što se tiče našeg Visokog i o tome ću navesti par činjenica. O svom odlasku ljekaru, primanja infuzije, kiseonika, ne mogu izdvojiti ni jednu ružnu riječ. Čeka se, činjenica je (mislim da se radi na tome i da su se uvele promjene na bolje), ali za svaku pohvalu je rad ljekara i osoblja. Izdvojila bih jedan biser kojeg naš grad ni u kom slučaju ne smije izgubiti. Molim druge doktore i doktorice da se ne ljute, ali zadesilo se da mi je prvu pomoć ukazivala jedna te ista mlada doktorica više puta. Primajući infuziju pomno sam je pratila, kako je mene i sve druge pacijente studiozno pregledala. Tačno vidiš da vlada situacijom. Ja je upitah kako se zove, reče: Nejra Mlačo .
Sve mi je bilo jasno, naša Zlatna studentica – „Ponos dekana“, vjerujte nije joj đaba ta titula.
Medicinsko osoblje je ljubazno, pomaže vam i pazi prilikom davanja infuzije kada vam ne mogu naći venu, trude se da vas minimalno bodu. Zamislite samo koliko pacijenata treba da snimi pluća i koliko snage treba da imaju uposleni na tom odjelu, a još rade u covid odijelima. Ljekari se jako trude da sve te pacijente pregledaju i saslušaju. Treba biti realan.
Na kraju da završim, mada bih sigurno roman mogla napisati.
Hvala svima koji na bilo koji način nastoje i rade da se pomogne ljudima. Ovo nije vrijeme mržnje, zamjeranja, namjernog širenja panike, kritikovanja svega i svakog. Zato ponavljam da ovo moje javno pisanje nije kritikovanje nego sugestija, pomoć u cilju prevazilaženja prepreka i problema. Poziv da radimo na tome kako bi nam svima bilo bolje.
Nažalost moja Mati rahmet joj duši, je izgubila bitku za život i umrla je od ove opake bolesti.
Zato, ja i svi mi ostali koji smo, ili bili bolesni ili ostali bez dragih ljudi, ne možemo da shvatimo one koji još ne vjeruju da postoji ova bolest i koji se ne pridržavaju zaštitnih mjera. Nesavjesno je biti u izolaciji, a ne poštivati je, imati simptome i raditi, djecu bolesnu u školu slati, radnje, markete ne dezinficirati itd, da ne nabrajam. Neophodno je da se stanovništvo vakciniše, te se nadam da ćemo uskoro imati priliku i da će nam biti osigurane vakcine.
Ako nećeš čuvati sebe, čuvaj druge. Budimo ljudi i čuvajmo se uzajamno!
Nevzeta Begić