Nakon mog povratka iz inostranstva i dugog razmišljanja kako da probudim uspavani grad, sklapao sam strategiju i fragmente u svojoj glavi. Pisao i pravio plan. Korak po korak.
Dugo je to trajalo i bilo je iscrpljujuće jer sam znao da ono što želim da uradim, niko se nije usudio prije mene za ovolike godine. Vjerujte, nimalo nije bilo lako krenuti sam, bukvalno sam.
Desio se moj prvi korak, Fragment caffe&restaurant preko kojeg sam želio poslati prvu poruku svojim sugrađanima. Kakav stil života zamišljam i kakav život želim da živim s njima. Okružio sam se mlađim momcima i djevojkama sa kojima sam komunicirao na razne teme. Učio ih životu i kako da posmatraju svijet oko sebe.
Učio ih o perifernom vidu, najbitniji za čovjekov opstanak kao razumno biće. Mi imamo jedan veliki društveni problem. A to je da stasaju nove generacije mladića koje ne prepoznaju prave vrijednosti. Ne znaju za pristojnu komunikaciju. Bahate se na ulicama. Motorima. Autima. Vrijedjaju. Nemaju nikakve kulture u ponašanju.
E ja sam se posvetio mlađim ljudima da im pokažem i drugu stranu svijeta nego ovu u kojoj odrastaju. Vremenom sam čekao momenat za drugi korak.Čekao da ga prepoznam. I desio se.
Pokretač je bila suza jednog mujezina, kojeg je bolio odnos ljudi prema vlastitom gradu u kojem svi živimo. Odnos ljudi prema jednoj kanti za otpatke u haremu njegove džamije. Čuo sam ga. Čuo sam tog starca i osjetio bol u njegovoj duši. Tad sam mu rekao: ‘Dželo, od sutra to više nije tvoj problem. Ja preuzimam brigu za tu kantu’.
Tako bezazleno naprvu. A sve je, osim bezazlenog.
Tad je počela moja druga faza i borba da skrenem pažnju na uspavanost, bezvoljnost, neambicioznost, letargičnost koja nas je izjedala iznutra. Stila za ljepotu kao da više nismo imali, sve nam je postalo svejedno. Znao sam da neću biti shvaćen. Bit ću predmet ismijavanja na jutarnjim kafama i večernjim mezetlucima. Nisam imao problem s tim i nije mi predstavljalo smetnju. Znam kakvi smo. Znam šta radim. Držim se plana.
Ja sam znao protiv čega i koga se borim. Ali druga strana nije znala koliko daleko mogu ići. Slikao sam kantu svako jutro i čistio otpatke oko nje. I dalje sam se pitao, pa jel moguće da to nikome ne smeta?
Da smo to prihvatili kao normalno?
Slikao sam i skretao pažnju skoro godinu dana. Zbližio sam se sa ljudima iz gradske čistoće. Higijeničarima, jer oni nisu smećari. Ako su oni smećari, kako ćemo onda nazvati one koji bacaju okolo otpatke.
Ušao sam u problematiku i shvatio sam suštinu. Vrijeme je za treću fazu.
Treća faza, bavljenje pričom izmedju 2 mosta. Vrijeme je nakon 18 mjeseci i priče o jednoj kanti, otići dalje i baviti se većim područjem.
Sad je trenutak za najveći zalogaj.
Napraviti potez koji će prepoznati slobodni mislioci ovog grada, umni ljudi, ljudi od struke i profesionalci. Morao sam da skrenem pažnju na sebe da shvate i prepoznaju dubinu poruke koju nosim. Da doprem do njih!
Znam da su tu i ja želim njima da se priključim. Želim da budem dio Setup-a!
Ujedno želim da doprem do građana i da probudim u svakome od njih određenu emociju i empatiju koja se negdje izgubila u svim ovim godinama.
Tad se desio korak i priča o žardinjerama. Svi koji su taj dan bili na Kožarskom mostu znate kakav je osjećaj ponosa, nade i zajedništva bio prisutan. Moji prvi razgovori sa članovima Setup-a su počeli upravo tu.
Prepoznali su poruku. Bili su tu sve vrijeme, sve ove godine, ali kao da su čekali mene, jednako kao što sam i ja težio njima. Desila se ta sinergija. Ogroman potencijal je u svim ti ljudima koji su unutar udruženja.
Ogromna energija i želja za normalnim životom. I ono najbitnije, žele tu energiju i znanje da dijele sa svima koji ovdje žive. Rezultat te sinergije i naše zajedničke želje za ljepšim životom se desio kroz prvi zajednički projekat Family day.
Nedjelja je dan za porodicu. To se izgubilo. Nestalo.
Želimo da pošaljemo poruku koliko je to bitno za zdravo društvo.
Kroz Family day zaokružili smo više segmenata. Porodice se družile, djeca su učestvovala u stvaranju nove vrijednosti. Postat će svjesna kroz godine, jer smo im usadili klicu zajedništva i rada za opšte dobro.
Djeca su se igrala. Bila umazana bojom od glave do pete. Vratili smo život na ulicu! Napravili smo jednu veliku bojanku koja je ukras grada.
Dobili smo jednu cjelinu u gradu, a u kojoj su nakon mnogo godina učesnici bili gradjani Visokog. Dobili smo jednu cjelinu za nas i turiste.
Most kojeg su ukrasili građani. Siciliju koju su ukrasili građani. Zastanite i pogledajte sad prema Visočici, bit će vam jasnije. Ostat će upamćeno i zabilježeno u nekoj hronologiji Visokog, šta se danas upravo desilo.
Mnogi nisu svjesni.
Ali i ne očekujem još da se razumije. Sve će se samo reći vremenom. Ne zaboravite, ja znam s kim imam posla. To je letargično društvo.
Metodu koju ću da koristim? Upornost!
A sad se vraćam na početak priče.
Kako je Pipo opet postao Irfan?
Jednostavno!
Kad god bi ga neko zovnuo Pipo, on bi rekao: Ja nisam Pipo, ja sam Irfan!
Više ga niko u Visokom ne zove Pipo!
E i to vam je upornost.
A svi mi znamo ko je Irfan i on više nije Pipo.
Bravo Irfane.
Pokazao si.
Foto i video: N. Krajišnik
Faruk Šahinović FB/ViPromo