Da bi se o nečemu takvome u legitimnoj proceduri na mjestu predviđenom za takve stvari donijela ikakva legitimna odluka – o tome, dizanjem svojih ruku, moraju odlučiti oni kojima je dobro baš ovako kako jeste !
Zašto bi oni glasali protiv vlastitoga interesa ? Zašto bi oni omogućili pokretanje postupka koji bi ih lišio privilegija koje su sami sebi priskrbili ?
To nije moguće, to nije zamislivo.
Društveni stalež svikao da živi na državnim jaslama ne posjeduje nikakvo osjećanje empatije, on ne pozanje i njega ga zanimaju nikakavi moralni obziri, regule i zakoni. Pa ta je raščovječena gospoda izglasala povećanje vlastitih privilegija – tj. korekciju cjenovnika u restoranu Parlamenta: da ručak, ili čašica viskija ne budu, recimo, tri, nego dvije KM – upravo u onim trenucima dok je pred zgradom Parlamenta, pod njihovim prozorima, nekoliko hiljada gladnih i obeznađenih ljudi iskazivalo svoj revolt i očaj ! Za takav postupak ‘narodnih deputata’ malo je reći da predstavlja bezobrazluk i licemjerje. Da se takvo ponašanje imenuje, u našem jeziku je teško naći pravu riječ.
Šta se na taj način narodu poručilo ?
Eto, vi dolje demonstrirajte koliko god hoćete, gladujte, spaljujte se i samoubijajte kako hoćete, mi ćemo gore raditi kako mi hoćemo, onako kako smo radili i do sad – šta nam možete ? Ništa !
Takva poruka ojađenom narodu nije ništa drugo nego, makar i nehotični – poziv na ustanak !
Profesor Zdravko Grebo je – u nedavnom intervjuu povodom skorog odlaska u zasluženu mirovinu – bojažljivo izgovorio riječ: revolucija. Kao nešto što je u našim uvjetima nezamislivo i neizvodivo. Profesor je vjerovatno upravu, kao što je u svom javnom djelovanju, tj, govorenju, bivao upravu svih ovih pedeset godina, pa šta ? Naš cilj nije to: govoriti i biti upravu ! Niti je to uopće teško. Teško je ono drugo, o čemu govori još uvijek živi Karlo M. u 11. tezi o Fojerbahu (Feuerbach):
‘Filozofi su do sada (samo) različito tumačili svijet, a radi se o tome da se on promijeni !“
Što je kod nas nezamislivo i neizvodivo, bilo je i zamislivo i izvodivo u dalekom Singapuru, 1982. godine. O tome se mnogo piše na društvenim mrežama, ovih dana. Citiram:
U Singapuru je 1982. godine donijet antikorupcijski zakon nakon čije implementacije je u samo jednom danu uhapšeno 142 korumpirana ministra i službenika. Danas Singapur ima samo 1% siromašnih i narod ne plaća nikakve poreze državi. 92 % stanovništva je opismenjeno, imaju odličnu zdravstvenu zaštitu, 90% novca je u regularnim tokovima, a nezaposlenih je samo 1%.
Lijepo. Ne može biti ljepše. Ali – koja nam korist od toga što su Zenica i Foča tako blizu kad je Singapur tako daleko ?
(28.8.2015)