Kad odu stari, kao da izgubiš priveze svoje male barke i bura prijeti da te odvuče negdje na otvoreno more, u opasne vode. Daleko je teže ako do tada i sam nisi postao nekome privez. A kad već jesi, tada ne možeš sebi da dozvoliš da te more odvuče jer s tobom ode i sve ono što ti toliko znači. Roditeljska ljubav i obaveza su jače od tuge. Tako to valjda kotrlja za života od vajkada.
Oni što se razumiju u te stvari kažu da ne postoji ništa savršeno, barem ne ovdje dole na zemlji, pa stoga i ništa savršeno identično. Ne postoje, kažu, ni dvije iste pahuljice u sniježnoj noći. Čak ni kad zapada onako kako samo u Bosni umije. Mudro vele, svaka je pahulja drugačija, svaka ima neki svoj vez i mustru, ne postoje dvije potpuno iste.
Pa ako među tako čemu jednostavnom i beskonačnom nema jednakosti, kako bi je bilo među ljudima, tako složenim i tako konačnim!?
Ima tako u našim životima raznih ljudi, ovakvih i onakvih, ali nikad istih. Neki su nam bliski, neki daleki. Neke kao da oduvijek znamo, a neke nikad nećemo upoznati. Za nekima se dugo osvrćemo, a neke ni u liftu ne bi primjetili. Bez nekih bi nam život bio znatno siromašniji, a bez nekih bi sve bilo isto (dobro, skoro isto). Neki su specifični ko kakav tajni začin koji gradu daje onaj njegov poseban šmek, a neki opet i ne moraju u tu čorbu. Neki kad odu ostave iza sebe provaliju u vremensko-prostornom kontinuumu, a neki samo odu i ne znaš ni da su bili.
Sejo Duraković je za veliku većinu visočana spadao i spadaće još dugo u ovu prvu grupu. Čovjek koga nema šanse da ne primjetiš odmah, isprve. Nosio je sa sobom nekakvu krajnje neobičnu auru koja je skoro pa obasjavala jedno prilično redovno, obično okruženje. Oni što se razumiju u te stvari kažu da je to harizma, šta li, nešto što ti je bogomdano ili pak nije i ništa ti ne vrijedi da se oko toga trudiš.
Dobro hajde, lijep i zgodan čovjek, pomisliće neki površan čitalac koji nikad nije sreo Seju. Ali nije to ni izbliza objašnjenje. Sejo je imao toliko jedinstven karakter i pojavu, ličnost koja široko plijeni, hipnotiše. Šarmer kome teško da je bilo ravnog. Ako bi neko trebao da poduči Džems Bonda o manirima jednog istinskog džentlmena Sejo bi bio pravi čovjek za to. Da je živio u Engleskoj za života bi sigurno zaslužio titulu Sir-a, a uopšte me ne bi iznenadilo da upravo on bude taj koji je dodjeljuje. Kad bih morao da zamislim kakva bi to osoba trebala da bude na čelu ministarstva spoljnjih poslova ne Bosne i Hercegovine, ne ni Evrope, sitno je sve to za njega, nego recimo cijele zemaljske kugle i da nam npr. u nekom osjetljivom predstavništvu u međuplanetarnom parlamentu sredi da Visoko bude izabrano za prijestonicu Univerzuma, ja bih na tom mjestu vidio Seju Durakovića. Njegov šarm i diplomatski takt, harizmatična pojava i osjećaj za ljude, pregled igre u društvu i nadasve urođeni dvadesetčetvoročasovni šeretluk, činio bi ga savršenim kandidatom.
Mora biti da to moje Visoko ima neke svoje skrivene čari kad je čovjek takvog formata odlučio da baš tu proživi svoj život i odigra jednu ulogu daleko ispod svojih vasionskih potencijala. Ili se možda varam za tu ulogu? Možda je u Visokom ipak bilo nečeg mnogo značajnijeg za njega samog što nije vidljivo onome koji taj film gleda negdje iz zadnjih redova kina Odred. Po koji od njegovih razloga sam i razumio, pa čak i bio te sreće da odrastem s jednim od najvažnijih, ako ne i najvažnijim. Znao je Sejo na kraju krajeva šta je u životu bitno.
Nekad davno Makas ga je već jednom izgubio. Nema sumnje, otvorilo je to poveliku ranu na nejakoj mladoj duši. Čuo bi to svako ko bi prišao dovoljno blizu njegovoj crvenoj harmonici. A onda ga je negdje na pola puta, skoro pa neočekivano, ponovo pronašao. Sjećam se dobro tog dana, u Partizanskoj ispred „Nine“. Nije moj Makas dao da se to vidi, ali nekolicina nas zna kakav je to bio melem na njegovu ljutu ranu. Jeste ožiljak ostao za života, ali je rana konačno zacijelila.
Naravno, Makas je odmah dao gas do daske, da se nadoknadi sve propušteno. Sjećam se, bezmalo prvog dana po polaganju vozačkog ispita (ne znam kako!?) dobio je ključeve legendarnog golfa keca trule višnje i onako poluslijep kakav je bez cvika, opalio ga je propisno o neku građu ispred kuće Džene Dedića (Dženo, sad znaš što je zafalilo kod trećeg sprata). Šta ćeš, uzak sokak, ne možeš ni fapa okrenut.
Ne pitah Makasa nikad, ali sam siguran da Sejo nije ni trepnuo na tu sitnicu. Vratio se da bude ono što je u životu najvažnije… Otac.
Ovog puta je Sejo otišao da se više ne vrati. Kad odu stari, kao da izgubiš priveze svoje male barke i bura prijeti da te odvuče negdje na otvoreno more, u opasne vode. Daleko je teže ako do tada i sam nisi postao nekome privez. A kad već jesi, tada ne možeš sebi da dozvoliš da te more odvuče jer s tobom ode i sve ono što ti toliko znači. Roditeljska ljubav i obaveza su jače od tuge. Tako to valjda kotrlja za života od vajkada.
Ipak, ponekad se zamislim o tome gdje se denu svi ti dragi ljudi, gdje se duše sele? Reklo bi se da mnogi vjeruju u priču o raju i paklu, dženetu i džehenemu. Ima onih što vjeruju da duše „putuju od tijela do tijela“, što bi ono reko pjevač, pa te na kraju jedne čeka neka nova priča. A ima i onih koji, k’o moj pokojni Vicko, ne vjeruju ni u šta, ako je to uopšte moguće. Kaže, samo odeš i zdravo. Kraj, mrak, crna zemlja… Ništa.
Čini mi se ipak da mi u sve to više sumnjamo nego što vjerujemo, ako se ko od nas uopšte i usudi pošteno da pogleda u tom pravcu.
A ja želim da vjerujem da se upravo sad negdje gore moj Vicko nadlaktio nad nekim balkonom sa odličnim pogledom na teren i ko preko kakvog nebeskog šanka, sličnog onom u „Šestici“, puši ko na takmičenju (ima još koju godinu da izjednači skor spram onih prvih četrdeset godina besprekornog sportskog života). Uto mu prilazi Sejo s dvije čaše francuskog konjaka i zauzima svoje mjesto.
– Hoćel’ bit šta od ovih naših bilmeza?
– Ma kakvi, nema šanse!
I smiješe se obojica odozgo, onako šeretski, ponosno. Znaju da je sve baš onako kako treba i da su napravili pos’o.
Tako ćemo i nas dvojica, moj Makase… Jednom kad nam dođu i prođu „sede“.
In memoriam
Sead Duraković
Jedne novembarske noći u Novom Sadu, na Dunavu, by Dragan Gage Čulum