Bosna i Hercegovina u srodstvu je sa cijelom Evropom, a udajom, bosanske princeze, bile su kraljice na dvorovima širom starog kontinenta. I evropske princeze dolazile su na bosanske dvorove.
Kroz 600-godišnje razdoblje, koliko se dokumentima mogu pratiti, bio je veliki broj banova, kraljeva, kraljica, prinčeva, princeza i drugih srodnika koji su dostojanstveno i ponosno isticali svoju pripadnost slavnom rodu Kotromanića.
– Bosanski dvor je zapamtio i bio je svjedokom raznih događaja. Pouzdano se zna da su Kotromanići bili u srodstvu sa mnogim evropskim dvorovima. Bosanske princeze su se udavale širom Evrope. Bilo ih je na austrijskom dvoru, njemačkom, ugarskom, aragonskom i brojnim drugim. I bosanski prinčevi su, međutim, ženili evropske princeze.
Kotromanići su tako došli u srodstvo s austrijskom dinastijom Habsburgovaca, s ugarskim Anžuvincima, srpskim Nemanjićima, bugarskim Šišmanima, njemačkim Helfensteinima, štajerskim Hermanima. Kćerka bana Stjepana II Elizabeta postala je mađarska kraljica. I njegove dvije unuke su sjedile na evropskim prijestoljima – Jagvida na poljskom, a Marija na ugarskom – kaže istaknuti profesor Enver Imamović.
Za Elizabetu se otimali evropski prinčevi
Kćerka bana Stjepana II Kotromanića, princeza Elizabeta bila je takve ljepote da su se za nju otimali brojni evropski prinčevi. Od ponosnog oca uporno ju je tražio i srpski car Dušan za svoga sina Uroša, ali Stjepan je to odbio, mada su urgirali i neki ondašnji evropski krugovi. Srpski car ju je želio za snahu i zbog miraza jer je s njom mislio dobiti Hum (današnju Hercegovinu). Kad je vidio da ne ide milom, odlučio je to postići silom.
– S vojskom od 50.000 ljudi došao je pod prijestolni Bobovac kako bi lijepu princezu na silu doveo svome sinu. U zloj namjeri nije uspio. Bosanska prijestolnica bila je neosvojiva, a banova vojska nepobjediva, pa su se poraženi Srbi morali vratiti bez lijepe bosanske princeze – ističe Imamović.
Dodaje da i u “slučajevima kada se neka od bosanskih princeza udavala izvan Bosne, očevi su im na to nerado pristajali. A i one su s tugom napuštale Bosnu”.
– Princeza Katarina, mlađa kćerka bana Stjepana II, koja se udala za Hermana I u Štajersku, toliko je patila za očinskim domom i Bosnom da joj je otac morao poslati čitavu četu zemljaka da joj budu dvorjanici i prave društvo, kako bi joj bilo vičnije u tuđoj zemlji. Među poslanim dvorjanicima bila je i dvorska straža. Njihova pojava u toj dalekoj zemlji je izazvala neviđenu radoznalost. Svi su se divili krupnom stasu bosanskih momaka, njihovim teškim mačevima i dobroti. A kad su se uvjerili u njihovo bojno umijeće i neustrašivost, mnogi tamošnji dvorovi su poželjeli imati gardu sastavljenu od Bosanaca. Iako su bili skloni brzom potezanju oružja i gužvama, nije ih niko smatrao kavgadžijama, nego plemenitim, ali ubojitim vitezovima, što je u ondašnjem feudalnom evropskom društvu smatrano uzvišenom vrlinom. To je bosansku princezu u toj dalekoj zemlji činilo ponosnom jer se i na taj način širio lijep glas o njenoj domovini i njenim zemljacima – pojašnjava Imamović.
Svi su željeli biti u srodstvu s Kotromanićima
Bosanski banovi i kraljevi nisu se rado ženili strankinjama, a kada je do toga dolazilo, to je činjeno iz nužde jer su obično bili u pitanju državni interesi. Kad je kralj Tvrtko I (14. stoljeće) stasao za ženidbu, evropski dvorovi su se naprosto utrkivali da mu ponude svoje princeze.
– Svi su se željeli oroditi s Kotromanićima i da za zeta dobiju najuglednijeg vladara ovog dijela Evrope. Iako mu je majka imala puno kombinacija, državni interesi su ga opredijelili za princezu Doroteju, kćerku bugarskog cara Šišmana. Skoro svi vladari koji su bili oženjeni strankinjama imali su prve i prave ljubavi u domaćoj sredini. Mnogi od njih su se oženili takvim. Tako je kralj Tvrtko u ranoj mladosti oženio neku Grubaču, Ostoja je oženio Kujavu, Hercegovku iz roda Pavlovića, kralj Dabiša Jelenu Grubu, plemkinju, također Hercegovku, kralj Tomaš je oženio Katarinu, kćerku velikog vojvode bosanskog i hercega Stjepana Vukčića, gospodara Huma. Njena sjajna svadba održana u Milodražu kod Kiseljaka, ostala je u trajnom sjećanju pokoljenja – kaže Imamović.
Iz životopisa pojedinih kraljeva zna se da su mnogi ljubovali sa seljančicama pa su se i ženili njima. Status nije bio presudan kao na drugim evropskim dvorovima.
– Vojača, prva, neprežaljena ljubav kralja Tomaša, bila je pastirica. Upoznao ju je dok je u lovu tumarao po brdima oko Bobovca. Zavoljeli su se i oženio ju je. Živili u sreći i ljubavi, dobili dvoje djece i to je trajalo dok se nije umiješala politika stranaca. Kako je papa i kršćanska Evropa progonila bosanske bogumile, zaprijetili su kralju ratom ako ne napusti vjeru svojih očeva i ako ne pusti ženu Vojaču koja, pored što je bila niskog roda, bila je i bogumilka, što je posebno bolo u oči papu i evropske kršćanske dvorove.
Pod tim pritiskom teška srca morao je to učiniti. Vojača se vratila na selo, a on se ponovo oženio. Bila je to Katarina, kćerka hercega Stjepana Kosače iz Huma, i umjesto Vojače ona je postala bosanska kraljica. I u ovom slučaju pokazala se tačnom izreka koja kaže “da se ne pravi sreća na tuđoj nesreći”. Udajom nije našla sreću kojoj se nadala. Nemila događanja u očinskom joj domu, netrpeljivost pastorka (sina Vojače) prema njoj, a onda prerana smrt muža joj kralja Tomaša, dotukla ju je. Umrla je u tuđini s najvećom tugom za domovinom i djecom koju je turski osvajač zarobio i odveo u Tursku – dodao je Imamović.