Radio jedan Amer dokumentarni film o bivšoj državi pa mu neko, među njenim kultnim mjestima, naveo i Psihijatrijsku kliniku na Sokocu. Ona jeste u jugoslavenskom tzv. javnom mišljenju imala simbolički i kultni status, ali naopak i težak. Doživotni stacionar za najteže bolesnike – metafora za mjesto sa koga nema povratka.
Zastao na onoj raskrsnici, prije uspona prema Ravnoj Romaniji, na mjestu gdje putnik bira hoće li desno – na Pale, pravo – prema Rogatici, ili lijevo: na Sokolac. – A tu, odmah lijevo uz cestu, namjestilo se brdašce, na tom brdašcetu visoravan, i na toj visoravni – Klinika. Vidi joj se, odzodo, sa ceste, slijepi južni zid…
Zastao Amer na raskrsnici, da sačeka kakvog domaćeg čovjeka i upita kako će dalje, kazaljka na kilometražnom satu kazuje mu da je negdje blizu cilja, pa da ne okrene ukrivo. Čeko, čeko i dočeko.
Domaći čovjek, građanski odjeven ruralac, pomalo štucka engleski, ovaj naš Amer, pri dotadašnjem snimanju naštucao nešto bosanskoga, te poteče jasan razgovor i brzo ustanoviše meritum. Amer ocijeni da sad može drito:
– Okej, tenkju, sad mi recite, plis, gdje je ta Ludnica ?
Domaćin raširio ruke na sve četiri strane svijeta, kapu skino pa je drži u desnoj ruci i njome pokazuje, sve čineći krugove oko sebe:
– Sve ovo, dokle god ti pogled dopire, i što vidiš i što ne vidiš – sve ti je to Ludnica. Sve !
Amer nezadovoljan. Upre prstom gore, prema onome južnom zidu Ludare:
– A šta je ono ?
– Ono nam je Upravna Zgrada !
Te odoše, svaki za svojim poslom.
A. Sidran