Ako često razmišljate o onome što još u životu niste napravili, okrenite ploču i probajte se sjetiti svega što već jeste, možda se iznenadite njihovom veličinom.
Zateknem se tako kako razmišljam o svemu što još nisam. O mjestima koja nisam posjetila, o stvarima koja nisam napravila, o koncertima koje nisam odslušala, o knjigama koje nisam pročitala, o jelima koja nisam probala, o ljudima koje nisam upoznala, koje još nisam voljela, piše Sandra Rončević na Živim.hr.
Priča o sjećanjima
A onda se sjetim svega što jesam. Sjetim se svih onih jutarnjih kava i croissantsa tamo kod Nanninija u ulici Banchi di Sopra dok mi ozbiljni gospodin u još ozbiljnijem odijelu dobacuje pogled pun odobravanja, a ja u svojoj nesigurnosti prelazim prstima po kosi misleći kako mi se sigurno ptica posrala negdje posred glave jer što bi me on inače gledao, sjetim se ljuljuškanja na Tinderstickse u kinu SC-a te šućmuraste 2010. godine i komplimenta djevojke koja je prodavala majice, torbe i CD-ove, moje smušenosti i pokušaja objašnjenja da sam taj rajf s perjem koji ona tako zdušno hvali baš jeftino kupila u nekoj zbijenoj radnji u Skopju i njenog prijekornog pogleda i oštra glasa na najčišćem engleskom jeziku koji sam ikad čula ‘you better learn how to accept the compliment!’ (daj više nauči prihvatiti kompliment, k vragu, i dan danas sebi ponavljam).
Sjetim se mojih tek upisanih dvadesetih i prvog leta avionom (poslom, ha!) u poslijeratno Sarajevo i prve vožnje taxijem u gradu koji ne poznajem, koračanja po užarenom asfaltu tog vrućeg kolovoza i nošenja posuđenog kofera u ruci, sjedanja u zagušljivi auto i davanja imena ulice u koju idem, njegovog pitanja kako se ta ulica zvala prije rata (otkud znam, brate, tu sam prvi put), traženja računa i njegovog ‘Kol’ko da ti pišem?’, mog sigurnog odgovora pa piši kol’ko košta, njegovog unezvijerenog mahanja glavom ‘vamo-tamo u potpunoj nevjerici i mrmljanja u bradu ‘A budale, uvijek se piše više ako može proć’!’.Sjetim se i svih svojih ljubavi. I interpretacija ljubavi. I čekanja, i čežnji, i željezničkih kolodvora (preko Zagreba, Venecije, sve do Stazione Termini u Rimu i prve knjige pod nazivom ‘Branchie’ (Škrge) mog omiljenog pisca Ammanitija, kupljene baš tu, uz disanje na škrge, što od rimskih 42 stupnja u zraku, što od izmijenjivanja suza i histeričnog smijeha, pa tako u krug). Sjetim se i onog prvog pravog osjećaja doma, na brzinu sklepanih sendviča koji su mi tada bili (a i ostali su) nešto najfinije što sam ikad jela, i svih dobrih i loših ispijenih flaša vina, u isto tako dobrim i lošim čašama. I nježnih šaputanja u toplom krevetu, u ono doba kad ne znaš je li jutro ili je još uvijek noć (a i baš te briga), i tog ogromnog osjećaja slobode u sitnoj kvadraturi mog stana u prizemlju na periferiji velikog grada. Sama i svoja. Srce mi je puno
I sada, dok sjedim na terasi nedaleko mora, na koju se kroz borove iglice probija odlučno ljetno sunce, pijuckam svoju jutarnju kavu dok mi oni đigiđigiji đigiđigaju iz krošnji tih istih borova, i osjećam se aman kao Carrie Bradshaw (nemam pojma zašto mi je ona pala na pamet, bit će da sam dobrano odmorila) pišući svoju crticu četvrtkom, sjetim se onog najvažnijeg od svega. Sjetim se koliko sam u svemu što sam prošla bila čovjek. Pa se zagledam u tog čovjeka koji sam usprkos svemu (i svima) postala, osjetim ga sa svim njegovim nesavršenostima, manama i vrlinama, sa svim njegovim željama, čežnjama i snovima, sa svim njegovim brigama i pažnjama, sa svim onim što on jest sebi (najmanje sebi, još uvijek učim), a i drugima (najviše drugima, eh), i srce mi bude puno i posve mirno, a to je od svega najveće postignuće. Biti čovjek. I za sve ono što jesam. I za ono što nisam, ali hoću. Ili možda nikad neću.
I zato, ako se kao i ja često sjetite svega što još uvijek niste, nije bitno što niste. Već je bitno ono što već jeste i na koji način jeste, i što baš takvi kakvi jeste još uvijek sve stignete i hoćete, sve dok ste god jedni drugima ljudi. Kaže vam Roza.