U samo zlatno predvečerje, na obali Bosne, sretoh starca tužnih očiju. Već na tri pločnika od njega, osjetih kako svaka njegova bora kazuje novu priču. Prožima me strah i drhtim opkoljena njegovim tamnim pogledima razmišljajući o tome kako se ne mogu pobrojati sve priče koje je upamtio. A jesen je, tiho doba godine koje samo po...
Ne volim jesen, ni njene lažne pozlate. Tužno je gledati cvjetove koji se gase i listove koje polahko vjetar otkida sa grana. Tužno je gledati ljude kako koračaju ovim vremenom gotovo beživotno. Prevareni. Napušteni. Izgubljeni. I sve dobro što se desi praćeno je lošim razmišljanjima. Zašto? Minderaši samouvjereno vladaju njihovim umom. – Na Trgu žrtava Srebrenice. Pita...
Upustila sam se u ovu priču nadasve iznenadno. Ta knjiga je bila moj rođendanski poklon od dvoje dragih ljudi koji me dobro poznaju. I eto tako, poslali su me u svijet u kakav su znali da želim doći. Prvo, ja nisam naročito iskusna djevojka u književnom smislu i zaista moj doživljaj ne može biti uvažena...
Danas je Dan učitelja, čestitka. I ti si bio učitelj devedeset i neke, između dva primirja, dovoljno za jedno tromjesečje. Sad zadrhtim kad se sjetim kakva ste meta bili u Purtićima, najlošiji snajperista sa Borovačkih stijena bi imao pun pogodak. Nafaka, svi su završili razred, a ti stekao uslove da ti danas uputim čestitku. Mada...
Priča o profesoru i fudbalskoj legendi rađala se dugo, sad tužna sam. Preteklo me vrijeme. U nedjelju 27. septembra 2020. godine jedan osmijeh je zauvijek Božijom voljom napustio ovaj svijet. Svoju čaršiju i ljude koje je neizmjerno volio. Da, napustio nas je osmijeh, jer takav mi se vraća u sjećanje dok zvone školska zvona, profesor...
1947-2019. Rasim ef. Hasandić Jutros dok je mama oblačila cipele spremajući se da krene na posao, stala sam pokraj ulaznih vrata da je ispratim. U tom trenutku podiže glavu pitajući me: “Znaš li ko je umro?” Kada sam odgovorila da ne znam nisam ni slutila čije ime će izustiti… “Naš efendija Hasandić…” (Bio je efendija...
Prije desetak mjeseci napisah štivo koje je imalo logike, prepoznato kao realna slika zbilje u prostoru i vremenu, bez ijednog amandmana od strane roditelja, prosvjetara i ljudi iz odgojno-obrazovne, odnosno, pedagoško-psihološke i metodičko-didaktičke doktrine. Za samo nekoliko mjeseci (dolje navedeni) zadnji pasus je postao hit. O rezultatima ne smijem ni razmišljati. Ne žalim štivo, žao...
Drugi su te poznavali bolje Ja onoliko koliko mi ova tišina Drhti u stomaku Osmijeh Topla riječ Blaženo lice Koje se umivalo Proljetnim suncem Sad su srebrene sjenke Na svilenom nebu Toliko je pozlaćenih niti Još ostalo Da ne vjerujem U odlazak tebe Čije latice glasa Čuvam u sjećanju Kao najljepši dar Toliko je bilo...
U svjetla mog grada utkale su se mnoge mladosti. Ovo je priča o mladiću koji je imao svoju viziju i snagu da je ostvari. Danas, mnogo godina poslije, ponosno može pogledati u lice vremenu i ljudima. On nikada ne govori o sebi, koliko o drugim i njihovom doprinosu u društvu. A meni se, dok u...
Ne kontam, ili je moj IQ utanjio kao prevoz putnika našim željeznicama; kako negdje prvi, negdje drugi, a negdje treći talas ove virus-pandemije. Negdje se ustoličio po zamišljenim koordinatama kao septembarski anticiklon. Ko bi mi ovo pojasnio i kazao koliko ima tih talasa na repertoaru Svjetske zdravstvene organizacije, uradio bih mu besplatno predizbornu kampanju. Znam,...
Ponekad me odvedu snovi svjetlostima Pariza. Opojni mirisi. Glamur. Neprospavane noći umjetnika ovjekovječene na slikama čuvenih slikara stoljetuju u muzejima. Ne dišem. Bojim se urušit će se čarolija. Na obalama rijeke Sene puštam svoje srce da nestane u žuborima. Na klupi u jednom od mnogobrojnih parkova slušam ptice izvode šansonu… Nije mi žao što moji...
Satima pokušavam objasniti vjetru Da na putu do mene Uzbere grozd sunca Svjetlošću nevinom Da ukrasim ti lice Duša je ljubavlju topla Lakše mi je Nego riječima Opisati ljepotu Jedne mladosti Koja se igra vremenom I puste duše Uči Kako se može Koračati srcem Sa snom u naručju Sve znam Sve osjećam Sve živim Ali...
Odlazi ljeto. Nismo bili u nekoj ljubavi. Ono vrelo. Moje srce pomalo oronulo, tražilo je hlada. Oduvijek sam znala obojiti dan lijepim. Muzikom. Lijepom pričom. Dobrim filmom. Odavno nisam slikala. Počinje da mi nedostaje onaj osjećaj ushićenja kada napravim prvi potez i kada na kraju odšutim oslikani trenutak. Nikada nisam bila dovoljno dobra u tom...
Mi moramo čuvati vlastite junake. Ne smijemo ih zaboraviti. Dok drugi svoje izmišljaju (Marko Kraljević) ili ih prave od dokazanih zločinaca sa nedokazanom hrabrošću (Draža Mihajlović, Ratko Mladić, Radovan Karadžić…), mi svoje istinske heroje prepuštamo zaboravu. Ako nastavimo tako, obit će nam se o glavu kao i mnogo puta do sada. Pa gdje su te...
Sad bih trebala u treći. Spominju mi neku SOS-tetu. Nikad mi nana i dedo nisu pričali da imam tetu, a čudno joj i prezime. Živi u nekakvom dječijem selu, samo Bog zna gdje je to. U prvi me vodila nana – bilo je vragolija. U drugi dedo – kao dva dobra drugara, ali mu učiteljica...