Opucala me neka nostalgija gore nego oznojenog insana propuh, doduše ovih je dana velika vlaga. Kiša je danima ljevala tuzlansko-podrinjskom regijom, uobičajeno je napravila uobičajene probleme. Vi ste učili na akademiji da je okolodrinski predio iz grupe područja sa malo padavina, ali vidiš, desi se izuzetak. To je dokazivao i Hodža Vrelac davne 1963., a...
Bila su to drugačija vremena. Sve je imalo posebnu dimenziju radosti. Fotografisali smo se ponekad i po potrebi. Ništa nije bilo spontano. Sve je moralo imati svoj povod, svoju priču. U najljepšem sjećanju mi je ostalo moje prvo fotografisanje kod profesionalnog fotografa Teufika Tufe Šehovića. Svaki dan smo prolazili pored njegove fotografske radnje koja se...
Biserna su se proljeća spuštala nad mahalom. Avlije mirisale na zambak. Kaldrmom su odjekivali koraci babe Junuzage, starog trgovca. U sobi je cvaktila toplina od sjećanja. Na zidovima još su drhturili šapati molitve majke Zilke, bule. Njeno lice, umiveno svjetlošću, odražavalo se na svakom pedlju postojanja. Šest pupoljaka, a krilo jedno. I nikom tijesno. Đugumi....
Dobro je, ima mjesta u bašti. Ne treba nam socijalna distanca, a loš mi je i duhan. Nismo odavno bacili šuplju, zadnji put kad je gorivo pojeftinilo. Dobra muzika, Mišo Kovač prosipa nešto kroz brkove i potpaljuje nostalgiju. U društvu sam, nije fino da pjevušim davno naučenu pjesmicu, još u pubertetu. Kafa i kiseljak, možda...
Osjećam kako nemam snage otvarati vrata prošlosti i iznova gledati porušene tišine, snove kako poput izgubljenih ptica traže svoj let. Dvadeset i osam godina je prošlo. Moja se duša na zaborav nije navikla. Juni. Sunce je sišlo i slobodno šeta ulicom. Zamračili smo prozore. Noću ne palimo svjetla. Nismo više ljudi. Sad smo glineni golubovi...
O učitelju, ne čekaj nas! Poklanjamo Vam sve stolice i tablu čistu, danas budi redar, očisti nam bistu, još uvijek odjekuje „eci peci pec“ i nadahnuto plače zalutali kec … roditeljski ne sazivaj, nema ko nam doć’ u tišini maštaj dok ne padne noć, ispiši našu zadaću, stavi smijeh u nju, tema je lahka kao...
Za sve ove godine jedino bogatstvo koje sam stekla i uspjela zadržati su moje prijateljice. Nekad davno sanjala sam čudan san. Sjedile smo u jednoj sobi za stolom. Ništa nismo govorile. Otvorila su se neka vrata i one su jedna po jedna odlazile. Pratila sam ih pogledom. Posljednja kad je otišla, vrata su se zatvorila....
Modrim plaštom od svile ogrnula se mahala. Krase je svjetla… Bajram će osvanut za nekoliko sati… Kuće su čiste. Mirišu na baklavu i topla peciva. Tišinu krune tihi koraci Almasa-hanume i njene kćerke jedinice Emine. Sretna je što je dočekala da joj njena mezimica može pomoći u pripremanju sobeta i kućanskim poslovima. Budno je posmatrala...
Visoko je oduvijek bilo poznato po zanatima. Nedostaju sad te male radnje čija su vrata uvijek bila otvorena. Meni su one bile duša grada. Vlasnici – zanatlije su nas prolaznike pratili i pozdravljali pogledom. Mogli ste slobodno ući u radnju, upitati se nakratko i nastaviti svojim putem. Mogli ste popiti kafu, a da ništa niti...
Ok. Da se i ja malo pravim Englez. Pogledaj fotografiju, to je Čuturina stijena. Valjda se tako zove što se moraš dobro načuturiti da bi vidio provaliju od četiri-pet stotina metara i osjetio hladni vjetar što se neumorno pentra uz klisuru. Anomalija – iz hladnog u još hladnije. Nebitno. Čuturina stijena ima i svoju legendu!...
Selam alejk ljepotice. Ušuškana u žubore Fojnice stoljetuješ. Sabah-rosom abdestiš, dok na behar mirišu ti odaje. Oduvijek. U zidinama ti uklesane kaplje znoja. Negdje u tišinama osjeti se Miris štavljenih koža, Isprepleten šapatom molitve. Život. Iznjedrio te tabački esnaf. Tri puta. I gorila i voda te nosila. I uvijek te vrijedne ruke Radničke iznova zidale....
U kasnu ramazansku večer, kad utihnu ezani, ožive sokaci u mojim mislima i dječaci što na daskama pronose somunčiće, uzvikujući: Vreli, vrući somunčići… vreli, vrući somunčići! Poželim da sam ponovo dijete i da čekam na pekari u redu, kao što nisam nikad… Godinama sam prolazila pored pekare na Kraljevcu. Zvali smo je Ćamilova pekara. Ja...
Kad neće san na oči, hoće koraci gradom kakvog više nema. I srećem ljude. Ne mogu ih dodirnuti. Ne govore. Samo me gledaju. Na trenutak zastajem pred Delikatesom. Kada bih ulazila, uvijek mi se činilo kao da sam u carstvu čarolije od slatkiša satkanom. Zastajao bi mi dah pred onim što sam vidjela. Najradije bih...
Ne čuju se koraci. Tišina sablasno odjekuje u praznoj sobi. Tek poneki zalutali otkucaji sata i upaljeno svjetlo ožive sjećanja na život koji se ugasio jedanaestog dana februara ove godine. Sklopile su se oči blage i napaćene Bahrije Bahe Salman, rođene Ferzan. Još jedan biser iz mog djetinjstva se otrgnuo. Oživjela su sva ona predvečerja...
Prije stotinjak dana napisah članak „Kockanje nafakom“, ali mi nekako ostade prazan i nedorečen. Možda je tada imao svoj temelj i krov, ali danas sumnjam i u članak i u sebe. Kraća ili duža vremenska epoha zvizne pečat na krajolik, a tinta ili se briše ili postane trajna prenoseći se s koljena na koljeno. Prilično...