Odavnina se Planeta tresla ili iz temelja ili tačkasto, historija bilježila koliko je znala ili kako je htjela. Smjene generacija u epicentrima smjenjivale pravila života i smrti i epidemijski ih širile po dunjaluku. Epizode sa puno, vješto upakovanog, horora su završavale – nastaviće se … Krajolik bosanski i čeljad nedoraslu nijedna kataklizma ne zaobiđe; ako...
Sad bih trebala u treći. Spominju mi neku SOS-tetu. Nikad mi nana i dedo nisu pričali da imam tetu, a čudno joj i prezime. Živi u nekakvom dječijem selu, samo Bog zna gdje je to. U prvi me vodila nana – bilo je vragolija. U drugi dedo – kao dva dobra drugara, ali mu učiteljica...
Natovaren neizvjesnošću bezvoljno sam promicao kroz šumarke u čije se krošnje već počeo taložiti mrak, vjerna izvidnica noći, koja u nepoznatom krajoliku ne obećava ništa dobro. Svježe utabani puteljak s vremena na vrijeme pokaže svoje obrise i bezobzirno nestane sa vidika kao da se plaši topovskog zavijanja što, kao veliki mudrac, opominje. Snage je odavno...
Svima nam je jasno da je ljudski pogriješiti, ali isto tako i da je ljudski izviniti se, međutim… – “Možda sam i griješila u nekim odlukama prvenstveno zbog toga što su bile sumnjive u vezi zakonitosti, ali sam dragi moji sugrađani to sve radila u vašem interesu, pa vas molim za malo razumijevanja. To što...
Nešto mi govori da je danas jedanaesti novembar, a godina je 2019. Da ne bude zabune – nove ere. Priznajem, nebitno je ovo što napisah, vrijeme i ne postoji. Znam da mi vjeruješ; ni mase, ni zapremine, jedino prelazi iz oblika u oblika iz metafizike u parapsihologiju, ili obrnuto. Prošlo pismo što sam ti pisao...
Čuj, migrantska kriza, a migranata sve više i više. Uvozimo nove automobile, ali na rodbinski pogon. Nisu mi sve ovce na broju – pozoba ih vašar. Ne krivim političare, već politikante. Turistički kapaciteti su popunjeni – kapacitetima. Naši fudbaleri imaju unikatnu taktiku – s klupe na klupu. Inozemna ulaganja su u ekspanziji – naročito radioaktivnog...
Čeljade sa plahovitom idejom izbudilo uspavane eksterijere utopljene u krnjave pejsaže, te ih namamilo da iz bližeg i daljeg komšiluka dođu u Zavičajni muzej na visočko sijelo i onako, s brda-s dola, naprave čaršiji portret u čijim stoljećima pomrse račun i oni sa oštrim okom i oni naukom obdareni. Izložba namjenske arhitekture sa uzročno-posljedičnom osobenošću...
Potucajući o kamenje što su ga prethodne noći granate razasule po putu bistrio sam dobro zapamćeni san i simboliku navodio na svoj mlin. Čudan krajolik u još čudnijem vremenu. Nekoga ću na bihuzur staviti, a neko će i mene – neka se održi ravnoteža, pa dokle li-kako li. Približavao sam se Bjelilima; tu se prekida...
Jednom zastadoh da odmorim dušu na Šadrvanu pored džamije. Nisu to obične česme. Nijemi su svjedoci života i zrače posebnom ljepotom. Tog jutra probudio me žubor davnih predvečerja. Šapatom oživješe slike nizane desetljećima. Prepliću se koraci i ezani. Mirišu duše. Molitve kao kapi rose blistaju na čelu svakog doba. Dok je još sve tiho, žene...
Bila je to najljepša jesen u mom životu. Prvi dan u školi. Prvi čas. Prvi susret sa osobom koja će me uvesti u svijet znanja. Susret sa mojom učiteljicom Hasnom Pinjo. Hasna Pinjo, kćerka Rašida i Hatidže Pinjo, rođena je 6. juna 1936. godine u Visokom. Osnovnu i gimnaziju završava u Visokom. Učiteljsku školu pohađa...
70, 80, 90, … Muško-žensko, zdravo-bolesno, s penzijom-ili bez; to je ta grupacija sa kesom jeftinih lijekova i rolnom neodložnih računa. To je taj procenat koji se zalijepio za resorno ministarstvo i računaju prosjek. To je ta rezultanta izgubljene generacije ili više njih. To su očevi i majke u nevaktu, a za revoluciju ljudskosti nejaki...
A sve očekujem da će se odnekud pojaviti teatralno uletjeti u kafanu, spustiti dnevnik onako kako ga je spuštala (kao da je dnevnik potpuno nebitna stvar za jedan čas) pa s kritičkim osmjehom odobravanja i prekora prihvatiti nešto od narodnjačkog i sevdalijskog repertoara Ne mora, nema veze. Malo sam ljut, na onaj način na koji...
Prvi ponedjeljak nestašnog septembra, još za rose, utjera još nestašniju dječurliju u školu. I mene sa ostalima, nema izuzetka. Započete vragolije i maskirani pubertetli-snovi ostadoše pred vratima. Dobro poznata lica poprilično preplanula i za nijansu mudrija nego proljetos kao po komandi okrenuta prema friškoj tabli i tišinom umotana čekaju da se nešto desi. Zadnja klupa...
– Nemoj motikom niz sredinu vrste, siječeš krompir, imaćeš kalje za pola mahale, izdaleka i naokolo, nježno, drži motiku na ruci! Dijete poluglasno ponavlja maminu rečenicu približavajući je originalu koji je skrojen tačno prije dvije godine na ovoj njivi tihog jesenjeg popodneva. Mati pritisnuta tišinom svojih strepnji grabila je vrhu njive – pa ponovo. Curica...
U kasnu ramazansku večer, kad utihnu ezani, ožive sokaci u mojim mislima i dječaci što na daskama pronose somunčiće, uzvikujući: Vreli, vrući somunčići… vreli, vrući somunčići! Poželim da sam ponovo dijete i da čekam na pekari u redu, kao što nisam nikad… Godinama sam prolazila pored pekare na Kraljevcu. Zvali smo je Ćamilova pekara. Ja...