Jednom Nasrudin Hodžu zovnuše na sijelo, na kojemu je bilo mnogo uzvanica. Nasrudin se nadao da će se, kako je to bio običaj, na sijelu iznijeti štogod da se pojede, pa nije kući prije sijela ništa okusio. Sijelilo se zadugo, pričalo se mnogo, a domaćin i ne pomišlja da iznese nešto od jela. Hodža jednom...
Jednog dana neki putnik namjernik dođe Nasrudin Hodžinoj kući i reče: „Ja sam tvoj rođak iz Konje i donio sam ti patku kako bi proslavili naš susret.“ Nasrudin se obradova i primi ga srdačno, te naredi ženi da skuha onu patku i posluži ih dobrom večerom. Gost ode, a sutradan se na vratima Nasrudinove kuće...
Jednog dana Nasrudin Hodža se radi posla selio u drugi grad. Komšija dođe da ga isprati pa mu reče: „Rijetko ćemo se od sad viđati, hoćeš li mi dati svoj prsten, tako ću te se sjećati svaki put kad ga pogledam?“ „Pa“, odgovori Nasrudin, „može se desiti da izgubiš prsten te ćeš me onda zaboraviti....
Dođe Fata sa konom Devlijom sa tehvida da kahfendišu i koju promuhabete kad će ti Devla: – Deder ti nama upali televiziju sa'će nam serija. Fata ko da jedva dočeka, upali televiziju, kad zauči nakav hafiz. Ušutiše se njih dvije, slušaju, a on uči, milina ga slušati. Vidim ja one se uzvrtile na minderu kad...
Jednog dana dobi vladar na poklon krupnog i lijepog magarca. Svi ljudi pohvališe ponešto kod magarca, a kad je došao red na Nasrudin Hodžu, vidjevši da bi se mogao okoristiti, on reče: – Ja vidim u ove lijepe životinje jednu veliku sposobnost. Ja bi ga za kesu dukata mogao naučiti da čita! – Poslije nevjerice...
Priča se kako je neki kadija često zvao Nasrudin Hodžu da mu dođe u posjetu, ali mu on nije htio nikada doći. Pošto je i kadija bio veliki veseljak, jedanput nagovori svog ćatiba da štogod naljuti Hodžu, neće li on doći da ga tuži. Iza toga do malo vremena ugleda ćatib Hodžu na pazaru gdje...
Od dobrih ljudi moreš očekivati i dobre i loše vijesti, haman se utrkuju ko će ti prije donijeti dobar haber, a od neljudi nikada ništa dobro neš čuti, ali su zato vazda prvi kad je kaku lošu vijest prenijeti, ako ih ne preduhitri kakva dobričina i spasi te od njihove zluradosti. Imaš ti ljudi čije...
Jednog dana Nasrudin Hodža ode u posjet nekom čovjeku koji mu se pravio prijatelj. Došavši pred kuću vidje toga čovjeka kako promoli glavu kroz prozor, pa kad ugleda Hodžu, trže se nazad. Na kapiji Hodža reče da je došao u posjet tome čovjeku. Sluga što mu je otvorio vrata reče: – Baš šteta što si...
U nas u mahali bila dva milconera: Asim i Suljo. Asim bio fin pa ga ljudi i pamte ko Asima, komšiju, prijatelja, brata, rođaka… a Suljo bio Alahselamet. Upamtiše ga ko Sulju Drota ili Sulju Degeneka. Neki dan ga sretoh na sokaku, jedva ide, sav se usuko, al ne zastaje. Ko nešto mi smrmlja da...
Ima u nas u mahali najviše starijeh žena, a Bome i poneki čovjek da su sami. Imaju i djecu i unučad, al su sami. Niđe nikog da him uniđe i da ih obiđe. Otišla djeca sve po stranjskim zemljama, jedno drugo povuklo, a mati osta sama. Gleda slike, uzdiše i da joj je da bude...
Jednom dođu dva čovjeka u sud da se presudi njihov spor. Jedan reče: – Ovaj čovjek je nosio breme drva na leđima. Noga mu se skliznula te je pao i drva mu popadala sa leđa. Zamolio me da mu ja podignem breme opet na leđa. Zapitah ga šta će mi dati za trud, a on...
Za duhovitog i mudrog turskog šaljivčinu, legendarnoga Nasrudin Hodžu, kažu da je jednom sjedio pred svojim dućanom, kad ga je posjetio prijatelj da mu kaže veliku novost. – “Upravo se kanim ženiti, pa sam vrlo uzbuđen. A jesi li ti ikad pomislio da se oženiš?” upita Nasrudina, koji mu, nakon kratkog razmišljanja, odgovori: – “Da,...
“Čojek udaje ženu, a žena ženi čojeka.”, govorila je nana Subhija kad bi je upitaj što se nikad nije udala iza dede Atifa. – Kako će nano kad je umro!? – Fino, ako je bio dobar svojoj ženi ona će misliti da su svi muškarci taki pa će se lahko udati poslije njega, a ako...
Prvi znak da je došlo ljeto je naša dijaspora. Dođu i donesu nam toplinu i vedrinu, razmile se po šeheru u raznim bojama i govore raznim jezicima, ko da nam je svake godine Olimpijada. Uslikaju se kod sebilja i one gume što gori i nestanu ko da hi je insan usnio. Morebit zato ne volim...
Insanu je jedinom na čitavom dunjaluku dato da more birati i odlučivati, a hajvanu da mora radit ono što mu je namijenjeno i što drugi odluči. Nekom teret, a nekom nagrada. Zato je do nas kakvi ćemo i sa čim ćemo izaći jeni pred druge. Kako moremo otežati tako moremo i olakšat jeni drugima, bezbeli....