Kad bi proviri sa čardačića vidim konu Safu, pojede bananu i frkne onu koru preko taraba koni Nafi u avliju, a ova joj je vrati i veli: – ‘Bem ti običaj, dosta mi je mog smeća još mi ti svoje prebacuješ. A ova će ti njojzi: – Bonićko, ovo ja tebi đubrim cvijeće, neće li...
Plaho volim haman sa svakim promuhabetit, al mi nekad, valahi, dokundiše i moj i tuđi, i eglen i beglen pa ja odem kod jednog ahbaba u Potok mahalu da sa njim malo pošutim. Nemereš ti u današnji vakat sa svakim ni pošutit kako valja, neg te ono i kad šuti s nečim trti, da izvineš....
Ja što je ova naša Bosna plaha, nemereš je se nagledat’. More bit’ je zato ovaj naš narod ‘vaki izhavješćen i ko u behutu od ove ljepote oko njega pa nemere doć’ ni do daha ni avaza od ove meraje pa samo blehne, nit’ zna šta se u njem dešava, a kamo li oko njega....
Ima još, fala Bogu, bukadar insana što vole šta fino čuti, nekoga pofaliti, pomoći i lijepu riječ reći, ali je najviše onih što vole raskopati i šta ružno saznati, jal nekome podapeti, neg se hljeba najesti. Kad mu uputiš lijepu riječ, jal osmjeh ko da si mu prst zabio u oko. Takvi se slomiše, jadni,...
Nek priča ko šta hoće, al smo ti mi penzioneri pravi vjesnici proljeća kad izmilimo iz kuća, zauzmemo mjesta u tramvajima i počnemo se okupljati i visit na klupama i oko kakvih radova, jal besposlica. I svak priča o onome što ga svrbi i češe, a jedino se svi slažemo u tome da su penzije...
Dok smo bili djeca pa bi povazdan udarili pravit zijane na avliji il sokaku, a nana Subhija sa pendžera samo klepi dlanom o dlan, nije se onda vikalo i dozivalo za djecom ko danas, biva da nas iskupi i ispriča nam priču ne bi li nas smirila. Poredamo se oko nje, iskolačimo oči na nju...
Pijemo sabahile kahvu u nas na čardačiću, u sred aprila ko da mi nosnice zapahne miris snijega sa planina, a ja nešto dumam o riječima. Nije džabe zapisano da je riječ prva nastala pa onda sve ostalo, jer što riječ more napravit dobra, a još više zla to ni misao ne mere sve dok se...
Gledam onu Ahminu mladu povazdan uz sokak niz sokak sa kolicima, a u njima se izvalio njezin paša. – Mlada, što to ti vazdan s tim maksumom gore dole? – Neće da spava, moj Uzeire dok ga malo ne provozom. Haj što ga voza gore dole neg svako malo onaj mali ispljune cucu, a ona...
– Moj Uzeire, moreš mislit, mrven šećera nejma u kući, ni sitnog ni u kocki, a granap se tek u sedam otvara, veli meni Fata sabahile. Neg ću ja nama kahvu zasladit s onim smeđim za kolače što mi je Merima ono jenom donijela. More komotno, samo nek je sladak. – Ja kakav će bit...
– Šta li ove današnje matere govore šćerima kad se hoće udat? Pita me Fata sabahile pri kahvi. Ko majke, savjetuju ih za njihovo dobro, bezbeli, prenose sve ono što su one naučile od svojih matera. – Jok one, moj Uzeire, meščini da u današnji vakat govore što nikad govorile nisu, zato him se brzo...
– Sjećaš li se ti Mustafa kad si mi prvi put dolazio sa Vesnom, a ja u onu malu tepsiju bureka savila, ispekla i turila ga na na hastal prid vas, pa otišla u kuhinju da napravim lukmire i donesem suđe, a ti mi vas onaj burek pojo, nisi zalogaja ostavio. Jes me bilo sramota...
Baš smo ti mi, starinski insani Allahselamet, ne meremo nikad bit rahat pa eto ti. Ne umijemo, šta li? Povazdan moramo nešto dumat, jal unaprijed, jal unazad. Svuđi ti nas ima osim tamo đi treba, biva, sad i ovdje. I dok normalan svijet konta đi će se rashladit, pored kake rijeke il u planinini, a...
Prepoznat ćete važnost trenutka kada morate ostati sami i sa sobom srediti sva pitanja, nedorečenosti, sumnje, i sve strahove koji su nastali u vašim odnosima s drugima. Prepoznat ćete nužnost potrebe vjerovanja u sebe, onog bezuvjetnog povjerenja, bez obzira na ishode. Kada naučite voljeti osobu koju vidite u ogledalu neće vas više zanimati šta drugi...
Ljudi moji, što su ove godine učestale, dani okraćali, a vrijeme nikad nije vako letilo ko u ovaj vakat, ili se to meni samo čini. Starom insanu je zauhar i zabremedet’ svaki sahat, a svaka godina mu dođe ko kakav golem dar. Prije nije bilo tako. Bio je to vakat kad bi se star insan...
Birvaktile, kad bi ko hotio započet kakav poso u Sarajevu prvo bi otiđi u Veliku avliju kod jehudije Haima za savjet da priupita šta je najbolje započet, a on bi mu reci ovako: – Šta me imaš pitat, neg ti prohodaj mahalom i kad vidiš najveću i najljepšu kuću pitaj šta taj radi pa počni...