Ćejf ti je, bolan ne bio, kad uživaš u svakom dahu, zalogaju, srku, jal riječi koju izgovoriš i misli koju misliš, pjesmi koju slušaš, jal sa samim sobom, sa jaranima, jal sa hanumom, al jok ko vi sada, nažderete se, naločete, pa meljete bezveze, pa se i posvadite, a na sabahu vam puče glava.
Prije su ti naši stari znali sjest pored kakve vode, il ispod kakvog drveta i sahatima bi oćejfi, Isprazni bi glavu od misli, zagledaj bi se neđe u daljine ili bi sjedi s hanumom il sa jaranom sahatima, uz kahvu i cigaru, a ne progovore ni riječi. Samo šute i ćejfe u tom trenutku miline i meraka.
Ne mere to sa svakim. Jok!
Uzeir Hadžibeg