Kad me već pitaš šta je ćejf hajde onda da ti kažem:
Ćejf ti je, bolan ne bio, kad si ovde i sad, ma gdje bio, i kad umiješ da uživaš u svakom dahu, zalogaju, srku, jal riječi koju izgovoriš i misli koju misliš, pjesmi koju slušaš, sa samim sobom, jal sa jaranima, sa hanumom ili sa nekim kojeg znaš u dušu, a i on tebe. Ne mere to sa svakim. Jok!
Prije su ti naši stari znali sjest pored kake vode, il ispod kakog drveta i sahatima bi oćejfi, isprazni bi glavu od misli, zagledaj bi se neđe u daljine, baš ko ovaj dedo sa slike, ili bi sjedi s hanumom ili s jaranom uz kahvu i cigaru, a ne progovore ni riječi. Samo šute i ćejfe u tom trenutku miline i meraka.
– Pa to je, Hadžibeže, kao meditacija. To je sad moderno.
Ne znam ja kako se to sad zove, al to su naši radili od pamtivjeka, a sad i ne znaju šta je to neg lupaju baš ko ti.
Uzeir Hadžibeg