Intervju profesora Safveta Halilovića za arapski časopis “Oman” u Maskatu
S arapskog preveo: Mustafa Prljača
Dok je profesor Safvet Halilović izlagao svoj naučni referat pod naslovom “Fenomen ateizma iz obzorja kur'anske antropologije” (Zāhirat al-ilhād min manzūr al-antrubulūjiya al-qur'āniyya) na Drugoj međunarodnoj konferenciji “Problemi savremenog društva na vjerozakonskoj vagi” koju je organizirao Fakultet šerijatskih nauka u Maskatu (Saltanat Oman), i dok sam pratio njegovo izlaganje otvorio mi se čitav niz pitanja na kojima se i zasnivao predmetni dijalog. Naime, profesor Safvet Halilović je bosanski intelektualac, autor brojnih naučnih radova i djela objavljenih na više jezika, među kojima su i: Čovjek u Kur'anu Uvod u izučavanje kur'anske antropologije, Islam i Zapad, Imam Er-Razi el-Džessas i njegova metodologija tumačenja Kur'ana, Osnovi tesira – tumačenja Kur'ana, Sira – Vjerovjesnikov životopis u novom ruhu (savremeno iščitavanje događaja iz Vjerovjesnikovog životopisa). Trenutno radi kao redovni profesor i šef Odsjeka za islamsku vjeronauku na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici (Bosna i Hercegovina), i član je Vijeća povjerenika u Svjetskoj uniji islamskih učenjaka.
Profesor Halilović je u svom podnesku istakao da ideologije koje su zasnovane na materijalističkim temeljima i koje negiraju postojanje Tvorca Uzvišenog, nisu u stanju čovjeku obezbijediti mir, harmoniju i sreću i ne mogu dati odgovore na osjetljiva pitanja o Egzistenciji, što je osnovni uzročnik brojnih kriza koje su zahvatile savremeni svijet i koje vremenom postaju sve teže i kompleksnije, te da sve te krize proishode iz one osnovne – krize čovjekove čovječnosti.
Razgovarao: Madžid Alnadabi
Šta Vas je ponukalo da se počnete baviti izučavanjem kur'anske antropologije? Na čemu je, ustvari, fokus te discipline?
Uzvišeni Allah me je počastio time da ovaj predmet predajem na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici. Zenica je grad s najvećom koncentracijom muslimana u Bosni i Hercegovini, kako u samom gradu tako i u njegovoj okolini. Iz tog grada kretali su odredi boraca za odbranu Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Islamski pedagoški fakultet osnovan je u ratnim okolnostima, prije trideset godine – preciznije 1993. godine, s ciljem da se proizvodi stručan i specijaliziran kadar za predavanje islamske vjeronauke u osnovnim i srednjim školama u državnom obrazovnom sistemu. Od tada pa do 2004. godine to je bila Islamska pedagoška akademija, da bi 2004. prerasla u fakultet, čime se otvorio prostor za uvođenje novih predmeta, među kojima i Kur'anska antropologija – Uvod u izučavanje kur'anske antropologije. Riječ je, dakle, o jednom lijepom predmetu koji se bavi tumačenjem čovjeka u Kur'anu. Dakako, to je pitanje tijesno povezano s više drugih različitih disciplina, poput psihologije, sociologije, biologije, historije, astronomije i filozofije.
Iz područja kur'anske antropologije na bosanskom jeziku napisao sam knjigu Čovjek u Kur'anu – Uvod u izučavanje kur'anske antropologije, koja je potom prevedena na engleski i objavljena u Kairu u izdanju velike izdavačke kuće Dar al-Salam, a potom i u našoj zemlji u izdanju Centra za napredne studije u Sarajevu. Ta knjiga je kasnije, u Rijadu (Saudijska Arabija), s engleskog prevedena na arapski jezik u prijevodu profesorice dr. Hedir Abo Nedžah, inače profesorice engleskog jezika i islamskih studija na velikom univerzitetu Al-Azhar u Kairu. I arapski prijevod je objavljen u izdanju Dar al-Salama.
Koje su to osnove kur'anske antropologije (usūl al-antrubulūjiya al-qur'āniyya)?
Imamo četiri temelja ili osnova kur'anskog učenja o čovjeku. Prvi je da je čovjek stvorenje (al-insānu mahlūq), što je krupno pitanje, mnogo kur'anskih tekstova je u dosluhu s njim. Budući, dakle, da je stvoren znači da postoji Stvoritelj koji ga je stvorio. Uzvišeni kaže: Milostivi, koji podučava Kur'anu, stvorio je čovjeka. Kur'an na mnogim mjestima polemizira s ateistima i onima koji niječu postojanje Stvoritelja, koji govore: Život je nastao slučajno, kao posljedica jednog praska koji se dogodio prije više milijardi godina, dok ne umiju kazati šta je to prasnulo, ko je proizveo prasak i ko je stvorio materiju koja je prasnula. Tako sam i ja u ovoj svojoj knjizi sa njima o ovome vodio preciznu naučnu raspravu, sukladno njihovim metodama.
Drugi osnov kur'anske antropologije kojeg sam se u knjizi dotaknuo je da je čovjek odlikovano stvorenje (el-insānu mahlūq mukarram), tj. stvorenje kojem je ukazana naročita počast. Uzvišeni kaže: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. (Al-Isrā’, 70) Kako vidimo, Allah je odabrao da čovjeka počasti razumom. Životinje, pak, lijepo izgledaju, no one ne izgrađuju Zemlju, ne podižu građevine i naselja. Tu je i čašćenje čovjeka Objavom – ta, Uzvišeni Allah je čovjeku spuštao Svoju Objavu sve od samog početka pa do zadnjeg vjerovjesnika i poslanika Muhammeda, a.s., kojem je objavio Kur'an, i koji će svoju aktuelnost zadržati sve do Smaka svijeta.
Osim toga, Uzvišeni je čovjeka počastio s još mnogo drugih počasti, poput npr. ove: Čovjeka smo stvorili u najljepšem obliku. Čovjek je, dakle, lijep na individualnom nivou, no, na veliku žalost, savremeni svijet ljepotu nastoji klišeizirati, pa ćemo vidjeti da su izrađeni i obrasci ljepote koje djevojke pokušavaju oponašati. U savremenom svijetu, dakle, nema individualne ljepote, imaju samo međusobno slični obrasci, što je daleko od Božije mudrosti koja svoju kreativnost pokazuje u oblikovanju čovjeka: On je Allah, stvoritelj i kreator, koji oblik daje, On lijepa imena imena… Stvoritelj koji stvara iz ničega, Izvrsni Kreator Koji stvara savršeno. Stoga zapažamo da nas stvara kao pojedince, sve jednog drukčijeg od drugog. Tu su i one papilarne linije na prstu, otisak oka. Štaviše, učenjaci su otkrili da je tako i sa znojem koji izlazi iz tijela čovjekovog: da na Zemlji ne postoje dvije osobe s identičnim znojem! Zahvaljujući upravo tome pas može razlučiti miris svakog pojedinca na temelju tih razlika u mirisu znoja.
Bog ništa ne stvara ružnim. Tačno je da neki ljudi budu hendikepirani, no to se dešava po Božijoj volji, po volji Onoga koji je Sebe definirao ka Najmudrijeg; On takvim osobama daje određene kompenzacije koje mi, uglavnom, ne vidimo.
Treći osnov kur'anske antropologije je da je čovjek obavezano stvorenje (al-insānu mahlūq mukallaf), što znači da njegov život nije uzaludan, bez smisla i svrhe, da nije onakav kakvim su ga neki odvajkada predstavljali: Materice ga izbace, a Zemlja proguta!, već da ga je Bog zadužio ibadetom koji implicira svijest o postojanju Stvoritelja, o tome da trebam živjeti kao musliman, kako ću svoj život uskladiti sa zadnjim vjerozakonom.
Četvrti osnov (al-asl ar-rābi’) je taj da je čovjek stvorenje koje će polagati račun (al-insānu mahlūq mes'ūl), tj. on će biti pitan za ono što je radio i kako je djelovao, za razliku od, npr., životinja. Medvjedi, antilope, miševi i gmazi neće biti pitani za svoje postupke, neće polagati račun na Sudnjem danu, a čovjek hoće. To me je nagnalo da progovorim i o grijehu, budući da postoje i neke biblijske antropologije koje se zasnivaju na stavu da svaki čovjek nosi breme svog praoca Adema, da je Veliki Gospod na nebu žrtvovao svog sina za spas ljudi, filozofirajući o tome, što sa filozofskog stanovišta nije logično. Ta, kako da na dijete, koje se rađa čistim od grijeha, tovarimo Ademovo breme?! Ovo mi je nalagalo da ovo pitanje razmotrim s kur'anskog koncepta, što je od krucijalnog značaja – dotle da je rasprava štampana nekoliko puta kao posebna knjiga pod naslovom Šta moramo znati o grijesima.
Ne tvrdim da sam sve kazao o kur'anskoj antropologiji, jer je to nešto golemo. Područje antropologije je veoma široko, ta disciplina se, između ostalog, bavi i ovakvim pitanjima: zašto se ljudi raduju, a zašto tuguju, šta čine kad im se rodi dijete itd. Ja se, dakako, nisam bavio parcijalnim detaljima, već samo krupnim pitanjima povezanim s čovjekovim postojanjem: odakle je došao i gdje odlazi, iz vizure kur'anskih koncepata o životu, smrti, radu i polaganju računa.
Iz kojeg razloga antropološka istraživanja u arapskim zemljama dolaze sa stanovitim zakašnjenjem?
Svaka vjera i svaka orijentacija ima svoju antropologiju. Tako imamo islamsku antropologiju, jevrejsku, kršćansku itd., jer se čovjek razmatra u okviru konkretnog vjerskog ubjeđenja. Svaka vjera i svjetonazor, dakle, raspravlja o tome šta je to čovjek, stoga ćemo vidjeti kako je Zapad veoma zainteresiran da afirmira novozavjetnu antropologiju. Kod nas u Sarajevu postoji kršćanska bogoslovija, oni su naše komšiju, razumiju bosanski jezik, no nisu muslimani, među nama su manjina i ja sam ih posjetio prilikom ovog svog istraživanja, ušao na predavanje koje je snimano za internet. Tu sam mogao vidjeti nešto što mi nije bilo po volji: vidio sam materijalizirane ideje koje su u pozorišnoj predstavi Božije vjerovjesnike prikazivale nedolično predstavljajući ih bez odjeće. Tako ih, naime, prikazuju priče u Knjizi postanka.
Držim da antropološka istraživanja u arapskim zemljama dolaze sa zakašnjenjem iz jednog drugog razloga: iz razloga što je čovjek općenito zanemaren u muslimanskim zemljama – on, najčasnije Božije stvorenje je, nažalost, zanemaren u zemljama islama. Uslijed toga, u tim zemljama nalazimo velike socijalne razlike: jedni su prebogati dok su milioni drugih u siromaštvu. U muslimanskim zemljama imamo milione gladnih. U arapskim državama koje pate od političke nestabilnosti siromaštvo se ogleda u svim svojim izražajima. Ista je situacija i s nearapskim muslimanskim zemljama koje mašu zastavom islama i koje su atribut “islamski” unijele i u svoj službeni naziv dok im stanovništvo pod pritiskom siromaštva bježi i odlazi u nemuslimanske zemlje. U Evropi ih ima mnogo. Desetine hiljada njih imali smo i mi u Bosni i gledali ih kako po raskrsnicama prodaju neke beznačajne stvari, poput maramica, kako bi zaradili za zalogaj hljeba, i kako im ljudi udjeljuju sitnoga novca izražavajući im time svoje saosjećanje. Dolaze, dakle, iz muslimanskih zemalja i odlaze na Zapad – zato što je u njihovim zemljama čovjek sasvim zanemaren.
Na drugoj strani, imam drage prijatelje koji žive u Luksemburgu. To je jedna mala zemlja, no jedna od najbogatijih na svijetu. Prije tridesetak godina u nju je otišao jedan moj prijatelj po imenu Šemsudin. Otišao je sa porodicom i tu se skrasio, ostavljajući Sandžak u Srbiji. Naime, Srbija je Sandžak otela od Bosne i on je njoj pripojen silom, shodno Berlinskom sporazumu iz 1878., gdje su se okupile tadašnje velike kolonijalne sile: Engleska, Francuska, Austrija i Italija. Tu je bila i Austro-ugarska carevina, pa su se dogovorile da podijele muslimanski svijet. Bosna je tada predata Austro-Ugarskoj, a po istom tom sporazumu Egipat je predat Engleskoj, dok su Francuskoj dodijeljene šamske zemlje.
Kada su Srbi poveli rat protiv Bosne dedestih godina prošlog vijeka jedan čovjek iz službe bezbjednosti je tog mog prijatelja obavijestio da se nalazi na srpskoj listi i da ga oni žele likvidirati. “Spašavaj se!”, rekao mu je i on je prešao u Makedoniju a odatle u Tursku, iz Turske u Njemačku, da bi se na kraju skrasio u Luksemburgu, gdje mu je živio brat. Djeca su mu se odškolovala u Luksemburgu i postali ugledni građani te zemlje. Šemsudin tada nije imao državljanstvo Luksemburga, već samo boravišnu vizu. Onda je jednom prilikom otputovao u rodni Sandžak, koji je udaljen od Luksemburga preko dvije hiljade kilometra. Kako je imao zdravstvenih problema u Sandžaku je doživio srčani udar, a njegovi bližnji su nazvali centar za zdravstvenu zaštitu u Luksemburgu i oni su odmah poslali jedan mali avion s kompletnom ekipom hitne pomoći. Avion je preletio preko dvije hiljade kilometara, unijeli su ga unutra i vratili u Luksemburg, premda nije imao njihovo državljanstvo, već samo boravišnu vizu. Dakle, pogledajte samo kako oni brinu za čovjeka, dok u arapskim zemljama posvuda vidimo ubijanje, bijedu i glad, a ogromno bogatstvo se nalazi u rukama jedne skupine ljudi, koja ga, pak, ne troši na svoje sugrađane, pa ni na svoje istovjerce. Nalazimo se, dakle, u jadnom stanju u pogledu vrednovanja čovjeka.
Da li, s antropološkog stanovišta, postoji veza između ateizma i suicida?
Uzvišeni Stvoritelj je ovaj svijet uveo u postojanje, stvorio ga je radi čovjeka, pa opet postoje oni koji poriču postojanje Tvorca! Naravno, Allaha ne možemo vidjeti svojim očima na ovom svijetu. Ta, Uzvišeni je rekao: Pogledi do Njega ne dopiru, a On dopire do pogleda, no On je ostavio otiske, tragove, obilježja i znakovlje koji ukazuju na Njegovu veličinu i mudrost u svijetu koji je stvorio, jer je čovjek počašćen razumom kojim poima stvari. Tako kad čovjek korača pustinjom on za sobom ostavlja tragove u pijesku sve dok ih vjetar ne zamete i ne izbriše. Davno je neko rekao: “Trag u pustinjskom pijesku ukazuje da je neko tuda prošao, pa kako da nebo sazviježđem okićeno i Zemlja kotlinama izbrazdana da ne ukazuju na Mudrog i Uzvišenog Stvoritelja?!” Prema tome, ateizam vodi zaključku da je život slučajnost, bez neke svrhe. Postoje filozofije i ideologije, poput egzistencijalizma, kojeg je usvojio Žan Pol Sartr, pa, u znatnoj mjeri, i ruski pisac Dostojevski. Oni negiraju postojanje Stvoritelja, pa ako bi ih upitao zašto se onda živi, odgovorili bi ti da je život bez smisla i da je svejedno jesi li dobar ili loš; danas živiš ovdje a skončat ćeš u smrti. Oni ne vjeruju u Sudnji dan. Kod nas je, pak, čovjek počašćen razumom a ljudski um ne prihvata besmislenost. Tako nijekanje postojanja Stvoritelja vodi besmislu a život ostaje bez cilja i nade. Ovakve misli vode suicidu, što oni u svojim djelima i podržavaju. Prema njihovim idejama, našli smo se na ovom svijetu krcatom lažima, potvorama, prevarama i nasiljem, a ti bolovi se mogu okončati i samoubistvom.
Tu je i onaj poznati događaj koji se prije nekoliko godina desio u Švedskoj. Radi se o ubistvu koje je počinila majka, inače obrazovana, ili, kako to oni vole reći, “emancipovana” žena. Ona je s predumišljajem ubila svoje dvije djevojčice od kojih je jedna imala tri, a druga šest godina a potom se predala policiji. Ubrzo su došli psiholozi kako bi ustanovili da li je dotična pri zdravoj pameti, no ustanovili su da nema nikakvog psihičkog oboljenja. Sama je priznala sljedeće: “Ubila sam ih kako i njih ne bi zadesile nevolje, bolovi i beznađe koje su zadesile mene i druge ljude!” To se desilo u jednoj evropskoj zemlji u kojoj žive u materijalnom blagostanju.
Ovo je tijesno povezano s nepostojanjem životnog cilja. Zašto da – prema njihovom razmišljanju – budem dobar kad je sve dozvoljeno. Oni imaju sljedeću logiku: Sve što je dostupno, dozvoljeno je i sve dok nema zakona koji zabranjuje ili krivično sankocioniše neko djelo – ono je dozvoljeno. Zato se kod njih proširila homoseksualnost, koju zdrava priroda ne prihvata, rodoskvrnuće (incest), razmjena supruga itd. Kod njih je to rasprostranjeno, no zastupljeno je ono što se naziva al-‘adāla al-idžtimā'iyya – socijalna pravda i zanimanje za čovjeka. Međutim, lišeni Objave, vidjet ćeš ih kako žive bez uzvišenog životnog cilja ili svrhe. Zadovoljene su im sve materijalne potrebe, ali su daleko od stvarnog interesovanja za duhovni aspekt, pa ako do njih ne stigne istinska poruka islama oni će pred očima imati samo pustoš koja je zahvatila muslimanske zemlje, samo rušenje, ratove i ubijanje. Pogrešno razumijevanje islama samo će ih dodatno odvratiti od te vjere koju stvarnost muslimanskog svijeta predstavlja u nasuprotnom obliku. Isto tako mnogi ljudi na Zapadu su se razočarali u kršćanstvo i njegova učenja o trojstvu, nasljednom grijehu itd., pa onda ne čudi što imaju visok procenat samoubistava.
Koji su, po Vama, najkrupniji problemi savremenih muslimana?
To je zaista veoma kompleksno pitanje, pa ću se fokusirati samo na neke segmente. Veliki problem današnjih muslimana je pogrešno poimanje rada. Druge zemlje su napredovale upravo zahvaljujući svojoj ozbiljnosti u pogledu rada i njegovom odgovornom obavljanju. Nažalost, muslimani imaju površan odnos prema radu. Sintagma “Inša-Allah” poprimila je značenje da posao neće biti obavljen, za razliku od ranijih muslimana – oni bi, kada bi rekli “Inša-Allah”, smatrali posao završenim, tj. držali su da će posao, njihovom ustrajnošću i posvećenošću, biti obavljen. Smatram da zapadne zemlje ne napreduju zato što imaju neku veliku filozofiju i čvrstu ideologiju, već zbog ozbiljnosti njihovih građana prema radu. Ali, zar Poslanik, a.s., nije rekao: “Allah voli, kada od vas neko nešto radi, da to uradi najbolje kako može!” Problem je taj što muslimani ne rade kako najbolje mogu i što su neproizvodni, uslijed čega su postali ovisni o drugima. Poznato je da narodi koji ne proizvode većinu svoje hrane postaju ovisni o drugima, očekuju njihovu milost, pa kad im se, naprimjer, uvede embargo, ne mogu dugo izdržati, budući da nemaju šta jesti jer su se oslanjali na ono što im je dostavljano sa strane.
Narodi koji ne proizvode svoju hranu, lijekove i oružje ne mogu nezavisno donositi odluke, što je svima jasno i što je neupitno. Problem muslimanskih društava je, dakle, u tome što su u najvećem broju slučajeva -neproizvodna.
Tu je i drugi problem, on je u dosluhu s jedinstvom i jezičkim zajedništvom. Jedinstvenost stava je antropologija. Evropski narodi, među kojima živim i čije zemlje posjećujem: Nijemci, Englezi, Francuzi i Italijani, pripadaju različitim vjerskim denominacijama – katolici su, pravoslavci i protestanti, a protestanti su dalje podijeljeni na desetine frakcija gdje jedne druge etiketiraju nevjerstvom.
Kada sam bio u Njemačkoj došao sam do pouzdanih podataka – u javnost su ih iznijeli istraživački centri – da je u posljednjih petnaestak godina Crkvu napustilo nekoliko desetina miliona Nijemaca. Njihov sistem se, naime, zasniva na ugovoru između Crkve i Države: čim se neko rodi, oni ga odmah pišu kao kršćanina, a kada odraste i počne raditi od njegove plate se automatski odvaja jedan procenat za Crkvu. Ako to neko ne želi, on mora otići u nadležnu ustanovu i ispisati se iz kršćanstva, čime izlazi iz njega. Tako većina njih postaju agnostici ili ateisti.
Ranije su vođeni krvavi ratovi između Austrijanaca, Nijemaca, Italijana, Rusa, Engleza i Francuza i svi su ostali vjerni svome jeziku. Luksemburg, naprimjer, ima pola miliona stanovnika a u njemu imaju tri zvanična jezika. Njemačkim i francuskim govori polovina stanovništva, dok druga polovina govori lokalnim, luksemburškim. Svi se, dakle, drže svoga jezike i ljubomorno ga čuvaju, dok npr. u hotelima zemalja Zaljeva, ako ne vladaš barem elementarno engleskim jezikom teško ćeš se sporazumjeti s osobljem hotela, iako ni jedna ni druga strana engleski ne smatra svojim maternjim jezikom.
Arapske zemlje bi trebale uvjetovati onima koji rade u njima da moraju poznavati arapski jezik, barem onaj elementarni nivo. Ako te zemlje zanemare arapski, a kod njih dođe velik broj stranaca, situacija će se za pedeset godina drastično promijeniti jer jezik, sa antropološkog stanovišta, nije samo sredstvo komuniciranja i govora već, u većoj mjeri, sredstvo razmišljanja. Mi razmišljamo na osnovu jezika, a misao je povezana sa sistemom vrijednosti. Zato budem tužan kad vidim šta su moja braća Arapi uradila s arapskim jezikom, kako su zanemarili taj veličanstveni jezik.
(Preporod.info)