Kad god provirim sa čardačića vidim konu Safu, pojede bananu i frkne onu koru preko taraba koni Nafi u avliju, a ova joj je vrati i veli:
– ‘Bem ti običaj, dosta mi je mog smeća još mi ti svoje prebacuješ.
A ova će ti njojzi:
– Bonićko, ovo ja tebi đubrim cvijeće, neće li ti k'o u mene procvjetat’.
– Đubriš, vala, jezikom povazdan čitavu mahalu…
I tako ti se one nastave taj vakat, a ja odem za svojim poslom jer znam da će poslije ove svađe jopet do akšama pit’ kahvu je'na u druge, pit’ i prepričavat’ kako su se svadile oko kore banane, smijuć’ se grohotom.
Nejma ih više nije'ne, a iz njihovih avlija ubi tišina i hladnoća nekih novih ljudi sa novim adetima iz novog vremena i sa novim bajama što prepadaju, razdvajaju i osamljuju ljude dibidus.
Uzeir Hadžibeg