Jutros dok je mama oblačila cipele spremajući se da krene na posao, stala sam pokraj ulaznih vrata da je ispratim. U tom trenutku podiže glavu pitajući me:
“Znaš li ko je umro?”
Kada sam odgovorila da ne znam nisam ni slutila čije ime će izustiti…
“Naš efendija Hasandić…” (Bio je efendija i mojoj mami i meni.)
Odjednom me obli hladan znoj i tuga preplavi moje srce. Taj čovjek je imao posebno mjesto u dubinama moje duše…
Poznaješ tako neke ljude s kojima se rijetko viđaš, rijetko čuješ, ali kad pomisliš na njih ili kad ih sretneš ozare ti srce i poprave dan. Jedan od takvih bio je i moj efendija Hasandić…
On me naučio osnovama vjere i s njim sam “prešla” prve harfove u sufari. Učio nas je da je namaz stub vjere, a da je sabah njegov temelj. Trudio se da nam zadrži čistoću naših mladih srca, da nam usadi dobrotu i omili islam. Trudio se i Allah je njegov trud vidio, pa inšallah sad sva naša dobra djela stižu i na njegov račun istine.
Posljednji put bili smo skupa na iftaru u našoj džamiji, zajedno sa našim ef. Mahirom i prof. Čakalovićem. Tada je ef. Hasandić ustao i u prostoriji punoj njegovih učenika rekao da je njegov najveći uspjeh to što nas danas vidi kao poštene i čestite vjernike koji doprinose društvenoj zajednici. Rekao nam je da je naše najveće blago naša vjera i da ponosno i hrabro čuvamo i očuvamo naš identitet i naše korijene.
On se trudio da spasi nas, najmanje što mi možemo učini za njega, a što bi njega sigurna sam učinilo najsretnijim, jeste da nastavimo putem kojim nas je vodio i da sve učinimo da sada mi sami sebe spasimo.
Sjetimo se našeg dragog efendije, dobrog čovjeka udijelivši sadaku za njega, i iskreno Allahu doveći da mu On olakša i ugodnim učini boravak u kaburu. Molim Allaha da mu bez polaganja računa podari najljepše mjesto u Džennetu uz društvo najboljih Njegovih robova i kao najveću nagradu i žudnju svih nas, gledanje u lice Stvoritelja Uzvišenog! Amin, amin, amin!
Selamimo te, dragi naš učitelju
Đ. Bajtarević