Mnogo zanata, radnji i radnjica bilo je nekad u gradu. Teško bi ih bilo i prebrojati, a kamoli opisati. Vrijeme ih je sve pregazilo. Bolje reći većinu. Brice se ipak ne mogu zaobići. Bilo ih je na svakom koraku, za sve glave i tipove kose. Danas ih je manje, a još je manje onih koje sliče na one nekadašnje. Osim što su se bavili uljepšavanjem ljudskih glava, ujedno su bili liječnici a često i zubari. Neka rana društva i plemena vjerovala su kako dobri, ali i loši duhovi, ulaze u tijelo preko kose, brade i drugih dlačica na glavi. Kada su god postojale legende vezane uz kosu, brijači nisu bili gladni kruha.
Prvo vas je otac dovodio na šišanje. Onda ste polako sami odlazili, ali po programu roditelja da posjetite bricu, a nekako tek sa punoljetstvom osjetite važnost prave brijačnice, a s time i kvalitete brice. Od tada ste redovna mušterija i sugovornik brijačnice, i svjesno mu dopuštate do kraja života da vas “vuče za nos”.
Postoji anegdota da je brico pitao mušteriju: „Kako da vas ošišam?“ A mušterija odgovorila: “Šuteći”.
Lokalni intelektualci i naratori odaju im priznanje i skidaju kapu, no političari u svom fahu rijetko ih uvažavaju, jer brice se predstavljaju da o politici znaju sve, čak i previše, a narod k’o narod, to voli i sluša brice. Alat kojim se služe jednostavan je i običan: Britva i makaze, mašinica, češalj i četka, peškir, mantil, lavor i sapunjara, po potrebi. Razne mirisne tekućine, kao i nezaobilazno ogledalo u kojem ste uvijek nekako ljepši kada se na kraju bricinog majstorluka pogledate.
Goradan Koso (vipromo.ba/arhiva)