Mnogo zanata, radnji i radnjica bilo je nekad u gradu. Teško bi ih bilo i prebrojati, a kamoli opisati. Vrijeme ih je sve pregazilo. Bolje reći većinu. Brice se ipak ne mogu zaobići. Bilo ih je na svakom koraku, za sve glave i tipove kose. Danas ih je manje, a još je manje onih koje sliče na one nekadašnje. Osim što su se bavili uljepšavanjem ljudskih glava, ujedno su bili liječnici a često i zubari. Neka rana društva i plemena vjerovala su kako dobri, ali i loši duhovi, ulaze u tijelo preko kose, brade i drugih dlačica na glavi. Kada su god postojale legende vezane uz kosu, brijači nisu bili gladni kruha.
Muški frizerski salon (brijačnica) na Jaliji, 1964. g. (arhiv Zdenka Antovića i Gorana Čakića)
Prvo vas je otac dovodio na šišanje. Onda ste polako sami odlazili, ali po programu roditelja da posjetite bricu, a nekako tek sa punoljetstvom osjetite važnost prave brijačnice, a s time i kvalitete brice. Od tada ste redovna mušterija i sugovornik brijačnice, i svjesno mu dopuštate do kraja života da vas “vuče za nos”.
Postoji anegdota da je brico pitao mušteriju: „Kako da vas ošišam?“ A mušterija odgovorila: “Šuteći”.
Lokalni intelektualci i naratori odaju im priznanje i skidaju kapu, no političari u svom fahu rijetko ih uvažavaju, jer brice se predstavljaju da o politici znaju sve, čak i previše, a narod k’o narod, to voli i sluša brice. Alat kojim se služe jednostavan je i običan: Britva i makaze, mašinica, češalj i četka, peškir, mantil, lavor i sapunjara, po potrebi. Razne mirisne tekućine, kao i nezaobilazno ogledalo u kojem ste uvijek nekako ljepši kada se na kraju bricinog majstorluka pogledate.
Gordan Koso