Sabahile pri kahvi, u nas na ćardaćiću, veli meni Fata:
– Asli će opet Dan žena dok se ove hanume sazivaju.
Bezbeli da će opet, ko i svake godine što se nadignete. Znate li đi će te?
– Ma vala zovu me na razne strane, ne znam đi bi prije. Prošle godine smo bile na Sedreniku kod nakog Minje, Pinje, neumijem ti ni rijet. Vala da je stoput i Minjo i Pinjo nije mu meso ništa valjalo. Al plaho nam je bilo. moj Uzeire. Hanume se razrahatile, uredile se sve, igraju pjevaju, haman jarabi, šta su ove jadne žene dočekale da i one jenom dušom dahnu. Ima hi koje hodaju, vidi se to, a bome je najviše onije što him je ovo jedini dan kad iskuće iziđu i odvoje se od kuhinje. Nešto mi se sažalilo na njih, hudnice, vesele se, igraju, a fino se uredile…
Malo se raspušćale bez ljudi, bezbeli?
– Jok one, moj Uzeire. Sve fino, lijepo, tabijatli i u veselju, tamam ko da hi muževi odnekle vire. Da su Bogdom virili pa nek vide da hi mogu rahat pušćat đi god hoće.
More bit se boje da ih ne prevare pa hi zato ne pušćaju?
– Ma vala Uzeire, koja god kod čojeka ima šta joj treba neće tražit ništa drugo tamam da ode, ne znam ti đi, a koja nejma, ona će tražit i nać tamam da je okuje. Ako ništa, u mislima.
Raspričala se u mene mi Fata, a ja se sjetih svih onih osmih martova:
– Prve godine, kad smo se uzeli, za osmi mart sam joj kupio, bilesi, dvije metle, jednu za pokući, a drugu, brezovu, za avlije.
I tako svake godine do dana današnjeg, nijene nisam preskočio:
Đevđir, pa tenđeru, pa lepezu, gramofon, haber kutiju, pa sve do usisivača.
Jenom, pred osmi mart, pri kahvi, veli meni Fata:
– Uzeire, ti za svaki osmi mart uzimaš nešto za kuće, vakat je da uzmeš nešto i za mene.
Uzeir Hadžibeg