Ovo je priča o Mevli sa Mejtaša koju više ne pamte ni najstarije Sarajlije, a koja je, birvaktile, usvojila svoje rođeno dijete, a sa`š čut i kako.
Mevla ti je plaho fina curom bila, pa se za nju i njezinu ljepotu pročulo na daleko. I kako to biva, kad te dragi Allah plaho obdari s nečim, a nešto ti drugo uskrati, baš ko Mevli što se pamet pomutila na teferiču u Trnovu kad je presrete neki ljepuškasti, nakinđureni asker i ona se zagleda u plavetnilo očiju i opi ljepotom govora o ljudima i mjestima za koje nikad prije nije čula.
Obećav'o joj svašta, probisvjet, i to tako lijepim riječima u koje nikada ne bi mogla povjerovati da nije toliko željela da mu vjeruje, te mu se hudnica dopusti, ko žensko mahnito, i ostane ti Mevla noseća. Kako mu to reče tako i njega nestade.
Oplakala Mevla, ruke lomila, ali džaba. Ne htjede je babo, a mati od babe ne smjela i ne mogla je zadržati. Neće sramote po kući, te je otjeraše nekoj dalekoj staroj rodici da joj hizmeti.
Dođe vakat da se porodi i ta joj rodica otkaza, veli; ti moreš, ali maksum jok.
Porodi se Mevla i rodi sina ko jabuka, ali morade vanka. Kud će šta će sa maksumom, te u rani sabah prid jetimska vrata, zahlupa i ostavi dijete, a ona se sakri motreći sve dok neko ne izađe i uze dijete, baš ko da uzima hljeb ili mlijeko što neko svako jutro ostavlja prid vratima.
Prikrila se Mevla koji dan pa ne mogla više izdurat, te ti ona pravo na jetimska vrata zahlupa i zatraži kakvog posla samo za hranu i konak, te ti je tako prime.
Plaho valjana bila, a najviše deverala oko svog djeteta, Sabahudina, biva đe su ga u sabah našli pa mu tako ime dadoše. Da ga je odnijela u Stadlerov Egipat, more bit bi se Zoran zvao. Nejse. Kad bi svi zaspi Mevla bi se privuci da podoji Sabahudina, a Sabahudin napredovao kao ni jedno dijete u sirotištu.
Najveći dobrotvor jetimske kuće bio je bazardžija Mehaga sa Pirinog brijega, udovac bez djece, koji je često dolazio u obilazak jetima pa se tako zagleda u Mevlu te ti oni proašikovaše, a domalo je Meho upita da pođe za njega.
Šta će ku`će, Mevla mu sve ispriča. Gleda Meho u nju, sav se zajampurio ko čukundruk, biva rumen ko cvekla, dok mu je govorila i pomisli da je gotovo, da će se poslije ovoga okaniti, kad jok, Mehaga bio mehka srca pa zaplaka i još je više zavoli.
Uzmu ti oni malog Bahu, ko kad ti je tad moglo tako, samo dođeš, probereš jetima i oni ti ga dadnu, pa kasnije šta bude s njim. Neki budu sretni a neki nagrabuse gore neg’ da su ostali u jetimskoj kući.
Pazio Mehaga Bahu ko da je njegov, ne mogaše on imati djece, te ti Baho osta jedini i sve mu pripade iza Mehage.
Ne kaže se džabe: “Rodi me mati sretnog, pa me moreš i na đubre bacit.”.
Uzeir Hadžibeg
Foto: Albert Kahn, Motivi iz Bosne 1621.