Kad god nas spopadnu dunjalučke morije i n`akav nevidljivi teret se natovari i o`zgor i oz`dol, a najviše ga bude u nama samima, što no kažu, nakupi se svašta, pa ne da dihat, ne da mislit kako Bog zapovjeda neg kako mu anamo on išareti. Naletosum.
-Vala sam ti nakav.
-Jel nako nakav il je od vremena?
-I nako i od vremena, nakav nikakav. Ne umijem ti rijet.
Dojde to insanu, jer insan ima dvostruku dušu, jednu za živjet, a drugu za dumat o životu, dok hajvan ima prostu dušu, ha se najede i razmnoži ode plandovat i ne misli ni o čem. Rahat od pameti. Insan mora najprije sebe namirit pa onda druge, ženu, djecu i sve po redu, bezbeli i nanu i dedu.
Haj sve bi to on lahko i nekako da ne mora poslije o tom mislit: Eto sve sam namirio i svi su zadovoljni pa bi sad i ja mogo uživat, al jok, ne da šejtan mira, treba opet sutra sve namirit, pa prekosutra, čitavu heftu, čitav mjesec, godinu i sve tako dok je insan živ života svog. Radit, mislit i o svemu se brinut i sikirat.
Iz Hadžibegove četvrte Dumanje
(Uzeir Hadžibeg)