Meščini da nikad nismo zaboravljali druge ljude brže i lakše ko u ovaj vakat. Nekih se sjetimo rado, a neki nam i s onog svijeta zagorčaju kahvu ko što su je zagorčavali dok su dunjalukom hodili. U lošim vremenima najbolje se sjetit dobrih ljudi, a ha pomisliš na dobrog insana i njegova djela namah ti se razgali i ko da ti neka nevidljiva ruka skine po’ tereta, a da nisi ni znao, dok te nije rasteretilo, da ga nosiš, od čeg se povijaš i šta te to sve više zemlji vuče. Helem, sabahile se sjetih mog rođaka Jusufa i njegove hanume, plaho bila džomet i na svoju ruku, nije huda mogla s mirom, baš ko opsihirena povazdan je iskupljala i sazivala sebi. Jusuf govorio, ružio i branio, ali džaba. Svu bi mu platu i dječji doplatak potroši na kahve i kuhaniju da dočeka i ugosti toliki narod. Svi se ibretili, neki se i šprdali, ali niko nije odbijao kad bi ga zovni, a nejma koga nije zvala na ićrame. Ko zna dokle bi to trajalo da jednom, kad je došo s posla i tražio da jede nije pred njeg stavila puru i to nako bez ičega, ni česnu, ni mesnu.
Jusuf bio merhametli te stade jesti onu puru, a ko nemasna pura neće niz grlo, pa je priupita ima li kiselog mlijeka, a ona će ti njemu rijet da ima, ali je ostavila musafirima kad dođu na večeru da imaju ščime zalit burek. Kad to ču Jusufu prekipi, ali ne zagalami na nju neg ša'nu najmlađem sinu da ide po mahali i zove da pomognu Jusufovci da okreči kuću. Postavila Jusufovca dvije sinije, na svakoj po tepsija vrućeg bureka i ćasa hladnog kiselog mlijeka. Uzvrtila se, viri kroz pendžer, davno bio vakat ručku, a niđe nikog nejma. Djeca se počeše previjat od gladi te sjedoše da jedu kad neko zalupa na kanate. ”Stanite eto hi!” Kad eto ti samo komšije Ifeta, onaj što nisu dugo govorili s njima zbog one kruške što je rasla uz tarabe. Prvi put se najedoše i Jusuf i djeca, a bome i Ifet, ni kriv ni dužan, došo na mobu da pomogne komšiji, a dočeko ga vruć burek.
Kasnije uz kahvu reče Jusuf hanumi što joj niko nije došo na burek, a ona od tada prestade sazivat narod, ali ko džomet, stade nosati sahane po mahali i dijeliti pomalo od onog što njezini nisu mogli pojest. Da se ne dosjeti Jusuf bi i dan danas jeo suhu puru, a burek jok.
Uzeir Hadžibeg