Nejma ko me do sad nije upito kako sam doživio ovoliku starost. Ko da su neke godine!? Nisam još ni devedesetu uzo, u dobar čas, a dosta sam ih iza sebe zabacio, što jest jest.
Oni što su plaho pazili na sebe nisu baš daleko dogurali kao ni oni što nisu pazili nikako.
Komšija Hilmo, nit je kad pio, nit pušio, ne bi taj lego, a ni usto što ne bi popio čašu tople vode i uzo kašikicu meda sa đumbirom, a ne dogura ni do sedamdesete. Reufu iz donje mahale pored kreveta na natkasli vazda bio bokal vode koji bi on iskapi kad bi rakija popustila, a mahmurluk ovlado i tako sve do osamdesete. Neko vako, neko nako, a neko nikako, pa svak doživi onoliko kolko mu je bilo suđeno i zavoli ono što će ga na kraju ubiti, jer od nečeg se umrijeti mora.
Samo da vam spomenem Haišu, pa vi vidite šta je najbolje za dug život. Haiša je, kad su joj roditelji preselili, dadoše je u najam pa je od svoje dvaneste radila u jednom konaku. U tom konaku, pod krovom je djelila, ko neki sobičak i krevet sa golubovima. Tu se i zacurila, ali se udavala nije, veli, nije imala kad od posla, a nije joj se ni išlo po teferičima i prelima. Počinjala bi raditi prije zore, a lijegala nešto malo prije neg će ustati, ko kad se u konak u svako doba dolazilo, valjalo je to sve nahraniti i napojiti.
Mijenjala se vremena, vladari, gazde konaka pa i konak ostade, samo ime promjeni i hotel postade, a Haiša vazda u kuhinji, jer su se svi već navikli na njeno kuhanje, a novi gazda joj dade platu i poče plaćati sve dažbine za nju. Doduše prijavi je i dade platu čistačice, a radila je kao glavna kuharica. Radi i živi i dan danas na istom mjestu đi je čitav život radila i živjela, a koliko je živjela ne zna ni sama tačno, ali pamti ono što je i posljednji živući sarajlija upamtio i u mezar sa sobom ponio. Ko me god upita kako sam doživio ovoliku starost i ima li kakav recept, baš ko da su neke godine, pošaljem ga u Haišin konak, biva hotel da je pita, a ona svima sa osmjehom odgovori isto:
”Ne znam vallahi ni što me drži više, beli kad ko dođe gladan i umoran da ga nahranim, taman ko da niko više nejma na dunjaluku osim mene.”
Ko nije iz kuće izlazio taj nije ni pokiso, ni ozebo, a ni živio, ni od života ništa fasovo, a ni hajrovo, bezbeli.
Uzeir Hadžibeg