Neš mi vjerovat’, svunoć smo ti Fata i ja deverali sa hurmažicama.
Plivaju u agdi, a neće da upiju. Garant se Fata neđe posefila. Do nekih doba mi vazila, što nisu upile, i taman me ufatio san kad ona skoči i eto ti je nosi mi hurmadžik da probam je li upilo agdu u tri po po noći.
Reko’:
– Upilo je, haj spavaj!
Samo da je smirim, a bome joj suhe iznutra.
Živ sam se ufatio kako ću joj rijet da joj hurmažice prvi put nisu ispale.
Odkako joj nisu ispale hurmadžike, u mene Fata povazdan zuji k’o čela i spravlja slatke zijafete, a ljuta k’o lepir, ni mukajeta ni muhabeta od nje. Te ružice, te kajmak pituljice, pa kadaif, đuzlemu, patišpanju, bilesi zulbećiju…
Haman me je doćerala do inzulina.
Uzeir Hadžibeg