HADŽIBEG: Kad ne mereš ni šutit’ ni govorit’

Samo dumam o tom zlu što ima u ljudima i što čeka kak’a pogana vakta da se ukaže, izbije iz njih da bi zatrlo svu ljepotu i merhamet insanski. Ali ne mere i nikad neće moći, jer je svijetlost što obasjava Dunjaluk, ma kako se u takvim vremenima činila slaba i nejaka, puno jača od tog mraka.

Strpljivo sija na kraju tunela i čeka bolja vremena koja uvijek dođu kol’ko se god insanu činilo da neće nikad doć’. I kad dođu bolja vremena i svjetlost opet zasija , a mudar insan ne mere a da ne vidi tu bogdu tame koja je ostala neobasjana i čeka na svoj vakat da opet sve potare što potrala nije, i svaki put sve mračnija i zlobnija, al vazda sa istim biljegom da se more poznat. Ne d’o Bog kak’a preduga vijeka pa da insan svaki put iznova proživljava smjenu dobra i zla.

Eto ti Džehennema na Dunjaluku. ‘Vako, u neznanju se nada i konta da će potrajat’ i da nikad neće prestat’ ovaj rahatluk kak’i je sad u nas, a ne vidi širom zatvorenih očiju da ono isto zlo lupa drugom na vrata.

I mog’o bi’ vam ‘vako vazit’ taj vakat, ali nejmam rašta, jer su ovo oni dani kad insan ne mere ni šutit’, a ni govorit’ neg’ samo išaretit’ i slat’ selame okrećući glavu na desnu pa na lijevu stranu i umiti lice suhim rukama.

Uzeir Hadžibeg