Prošle godine u ovo doba gluha mahala osta, narod se osuo, nejma đi ga nije bilo od Faletića i Arabije, pa sve do na kraj dunjaluka. Sad vi kontate otkud mi Faletići i ko još ide na odmor tamo. Ide Bome. Išli Fata i ja sa konom Safijom da nam pokaže šta joj je nevjesta načinila i kakvu je kuću sagradila. Nismo joj ni znali nevjestu, ali joj ponesošmo onaj jedan bakreni savatli sahan na naselje. Red je, bezbeli. Dočekaše nas na kapiji pa kroz bašču, metli sto i stolce te sjedosmo na meraji, a nama milo, jer nismo željni kuće ko kad smo vazda u njoj. Sa jedne strane stoji… Šta stoji?
Samo što se nije srušila stara kuća, baš ko gljiva-niska, malehna, oni je krov poklopio, baš ko da joj je pretežak, a pendžeri se haman i ne vide. Sva se nekakva slegla i samo što ne polegne i sa zemljom se sastavi i poravna, ali lijepa, sa došom, budi uspomene i sjećanja. Sa drage strane nova kuća, ne znam je li šira ili dulja, ne umijem ti opisat tu ljepotu ko da je na nekom filmu gledam, a ne ovde, na selu, u Faletićima, nije ti šala. Posjedismo mrven uz kahvenjake pa će nas provest kroz kuću da je vidimo iznutra. Tako ti i bi. Uniđosmo i blehnemo ko da smo na željezničku stanicu došli od one širine, mermera i visokih plafona. Fata namah upita Safijinu nevjestu kako će ovo grijat. Ne čudo šta joj je odgovorila.
Razgledasmo mi taj vakat ko da smo u muzeju, izgubit se u enlikim sobama, halvatima, a hale him sve ljepsa od ljepse odsjevaju zlatnim pipama, sve cakum-pakum, sija i blista ko da niko ne živi u njoj, pomislih, a Fata i upita, kad će ti Safijina snaha, ko da nam se pravda:
-Mi se smjestili, očistili i ne diramo, neka nas u onoj staroj kući, pogotovo zimi. Ko bi ono ugrijo sve!?
Spuštamo se niz Faletiće prema našem Vratniku i ibretimo se što nas kona Safija povede na izložbu i razgledanje kuće u kojoj niko ne živi.
Dobro smo prošli, mogla nam je i karte naplatit.
Uzeir Hadžibeg