Prvi znak da je došlo ljeto je naša dijaspora.
Dođu i donesu nam toplinu i vedrinu, razmile se po šeheru u raznim bojama i govore raznim jezicima, ko da nam je svake godine Olimpijada. Uslikaju se kod sebilja i one gume što gori i nestanu ko da hi je insan usnio.
Morebit zato ne volim kad počne dijaspora dolaziti i odlaziti, iako su mi dragi, ko što ne volim ovu riječ kojom obilježiše i nagrdiše naš narod, muhadžere razbacane po Dunjaluku, ko što nisam volio kad dođu lubenice iako sam hi plaho begeniso, jer mi i dijaspora i lubenice najave kraj ljeta i početak duge sarajevske zime. Ko da nam oni, tobejarabi, ukradu i odnesu sunce i toplotu sa sobom, a nas ostave da deveramo i čamimo sa sarajevskom teškom i dugom zimom.
A more bit i oni se vrate u svoju hladnoću i čamotinju, daleko od svoje zemlje gdje ni sunce ne grije kao ovo naše. I tako sve dok ne dođe novo ljeto kad nas sviju zajedno sunce obasja i ogrije. Eto, pa dođite nam opet i ostanite malo duže neće li i vas i nas ovo naše sunce malo duže i bolje grijati.
Uzeir Hadžibeg