– Znaš li ti Uzeire kako se postaje miran, fin i povučen čovjek? Pita me onaj moj hrsuz Mute kad je dolazio za Bajram.
– Jok ja, eto ti mi reci.
– Ništa lakše. Kad ti dođe vrijeme da se ženiš i da nađeš poso, razletiš se po mahalama i tražiš najbolju curu, a cure iz svoje mahale i ne primjećuješ. Hoćeš da radiš u državnoj firmi, a babo ti ima zelenaru ispod kuće. U međuvremenu se prijavljuješ na sve audicije ne bi li posto kakva zvijezda pa da ne moraš više do kraja života ništa raditi.
– Tako je vazda bilo, svak bi da bere iz tuđe bašće, a u svoju i ne gleda.
– Mlatiš ti tako mjesecima, a neko i godinama po tuđim mahalama i sliniš za najljepšim djevojkama, tražiš štele za državni poso dok ti jednom ne naprave čeku i prebiju te da ne bi više dolazio njihove cure bariti, a drugi uvijek imaju i nađu bolju štelu i dobiju poso koji si ti nanijetio da radiš. Na audicijama te pomete neki Halid ili Čola, rođeni da pjevaju. Ništa ti drugo ne preostaje nego da skontaš da je mala kona Zumra izrasla u lijepu djevojku, a vazda te je gledala sramežljivo onim svojim lijepim okicama. Počnete hodati, vjerite se, uzmete i dobijete djecu, ogrneš zelenu kecelju i sa babom istovaraš voće i povrće, prodaješ paradajz i paprike u zelenari ispod kuće i postaneš, ko što većina nas postaje – miran, fin i povučen čovjek.
– Ništa lakše, a ni pametnije neg biti fin, miran i povučen čovjek, moj Mute.
– Jašta radi, a i zapjeva se ponekad na svadbama i akšamlucima.
Uzeir Hadžibeg