Gledam onu Ahminu mladu povazdan uz sokak niz sokak sa kolicima, a u njima se izvalio njezin paša.
– Mlada, što to ti vazdan s tim maksumom gore dole?
– Neće da spava, moj Uzeire dok ga malo ne provozom.
Haj što ga voza gore dole neg svako malo onaj mali ispljune cucu, a ona jadnica zastane da mu je opere i vrati usta.
Nije lahko ovim roditeljima sa malom djecom, a s velkom još teže. Ako su polijeni djeca se upušćaju i razmaze i eto ti belaja.
Sjetih se kad je u mene Hamo bio mali, nije hotio zaspat dok ga ja ne iznesem da gleda mjesec. I gledo bi ga on tako svunoć da meni ne dodije. Valjda ga onaj mjesec, kad je pun podsjeti na jabuku i onda se nastavi:
– Baba, abuka, abuka. Nikad stat iskat.
I tek kad pojede jabuku zaspe.
Kako ljeti tako i zimi. Jenom bilo plaho hladno, al sam opet moro iznijet Hamicu da gleda mjesec. Smrzli se i on i ja, a mjesec bio pun pa dijete poželilo jabuku a nismo imali. Nije se prije imalo vazda jabuka ko sad.
Šta ću, kuću, uzmem luk, ogulim ga i dadnem Hami. Zagrizo Hamo, smrko se ko da mu je neko šamar opalio:
– Neće abuka, oće pajat.
Od tad više nikad nije pojo jabuku. Ni dan danas je ne jede a u mene Fata i dan danile pita što li to moj Hamo ne jede jabuke, a vazda ih je volio, još ko mali.
Reko, ne znam, odaklen ću ja znat.
Haj reko, da vam i ovo reknem da ne mislite da samo vi deverate s djecom, bome smo i mi deverali, velim onom mom naletu Mutetu kad će ti on meni:
– Dobro si ti prošo Uzeire, šta bi da mu je prahnula lubenica.
Uzeir Hadžibeg