Turider, reko Fati, kake ponjave pod pendžere i pod vrata, naka me zima ufatila, asli puše odnekle.
A odaklen će puhat, moj Uzeire, odkako smo udarili ova nova vrata i pendžere nit šta puše nit šta čuješ krozanjih, neg si se to ti nahladio otvarajuć pendžer, nebi li šta čuo sa sokaka.
Asli su sva tri džemreta udarila i u zemlju i u vodu i uzrak, saće i ove babine huke proć i eto nam jopet života. Lijepo ljeto pa potaj vakat na avliji, u bašći i oko cvijeća deverat.
Jes, valahi se i ova zima odužila, nećeli malo i nas sunce ogrijat.
U mene bi, rahmetli nana Subhija, znala pripovijedat nama djeci:
Bila jena baba Marta, po njoj je i ovaj mjesec dobio ime, pa je lijepo vrijeme zavaralo pa je potjerala u planinu kozu i sedam jarića, te im govorila tjerajući ih: “Hajte bez Božje pomoći! Dosad je bilo sa njom, a sada može i bez nje!” Biva, sada nije tolko hladno da bi čojeku trebala Božja pomoć. Kad je stigla u planinu, naglo je zahladnilo, te su se i baba i koza i jarići smrzli.
Otad, cijeli dunjaluk trpi što je babi Marti jezik bio duži od pameti.
A znala bi nam i ovo rijet, da nas zabavi, šta li.
„Ko mi donese muštuluk kad udari prvo džemre, beli će dobit’ šarenu lažu!“
I mi bi se razleti od Bijele Tabije, Ploče i Obhodže, pa sve do Mihrivoda i Sedrenika i po taj vakat bi čekaj da udari to nako džemre.
Moj brate, ja šta smo se mi najeli šarenih laža!
Pričam ja ovo onom mom hairsuzu Mutetu, taksisti, a on crče od smijeha. Sutradan, doš’o u mene i veli:
„Uzeirbeže, pala dojava, eno ti džemre spucalo na Zlatište, leti da ufatiš muštuluk!“
Reko’: „Što nisi svom babi rek’o pa nek’ ti on leti i fata muštuluke, ugursuze li nijedan!
Uzeir Hadžibeg