Dok sam bio mlađi moro sam se dobro pribrati i izdurat na dženazama i sahranama, jer mi je vazda malo falilo da se nasmijem jal, ne do Bog, prasnem u smijeh pogotovo ako bi jaran Huso stajo do mene pa bi mi, kad nastane najveća tišina nešto ša'ni na uho što nejma veze sa ovom tugom u kojoj smo se zadesili. I haj se ti ne nasmij majčin sine!
Sve što je insan stariji sve mu više nadolazi u glavu da more i on biti sljedeći kojeg će spustit tamo đe spuštaju ovog mejta kojem je došo na dženazu, pa mu nije više do smijeha taman da je i Huso pored njega i da mu ne znam ti šta govori i šapće, a plaho mu zasmeta kad čuje omladinu kako se došaptava i smjehulji. More bit da nam tada meleci šapću da smrt nije kraj, da nejma razloga za tugu i da se trebamo radovati što je “taj i taj” kotariso dunjalučkih patnji, a žaliti sami sebe zbog svega što još moramo izdurati i predeverati.
-Ne valja se smijat tuđoj žalosti. Veli mi Fata kad sam joj o ovome govorio i ispriča mi kad je preselio Hibin čojek pa išla da je obiđe, a ona joj šćer plače za babom obraze ne suši. Ne vidi huda ni ko ulazi ni ko izlazi samo rida, zapomaže i babu doziva. Hiba pribrana, šta će, žao joj čojeka, ali babo je babo. Šta god ko progovori ne bi li ih utješio ona prekine dozivajući oca, dok joj nije materi dokundisalo te je naruži pred svima govoreći joj:
“Munevera šćeri, prestani više, ostavi šta i za me kad preselim!
Tako se mi svi nasmijasmo, a Munevera presta plakat.
Uzeir Hadžibeg