Pijemo mi kahvu u nas na čardačiću, šutimo i čekamo kad će se ova izmaglica slegnut’, neće li nam se i Saraj'vo ukazat’.
Baš k'o kratkovidan insan kad čita kak'u lijepu knjigu po ko zna koji put, al’ bez đozluka, pa samo nagađa i zamišlja tu ljepotu u njojzi dok bulji u zamagljena slova, a kad turi đozluke k'o da mu se Dunjaluk otvori i razuvidi pred očima.
E tako ti i nama svanu i Saraj'vo nam se u suncu ukaza. Kako se ukaza, tako mi se i u glavi poče vedrit’ i rasvanjivat’.
– De, Uzeire ne zanosi se badava, neće ti proljeće još zadugo. Veli mi Fata i probudi me ko iz nakog sna. Asli mi svi ovih dana isto dumamo i zavaravamo se da je zima prošla.
– Bezbeli da neće ni svanuti prije zore, a ni proljeće prije nego sve obehara, čak ni tad nam nije osigurano, kaže sevdalinka stara. Velim joj, a u sebi kontam:
“Kad imaš ženu pored sebe ne mereš se ni razvedrit’ ni naoblačit’, nit ti more proljeće doć kad ti hoćeš nego kad se dogovorite, biva kad ona odredi, bezbeli.”.
Uzeir Hadžibeg