– Sjećaš li se ti Uzeire kad smo se mi vodali za maramice?, pita me Fata.
– Jok ja, davno je to bilo.
– Jest, moj Uzeire, nisi prije smio cure taknut dok je ne oženiš, znaš i sam. Vodali se mi tako za maramice na sjelima, haman tri hefte kad si ti mene zovno da pođem za te.
– Bome te ja nisam zvao, sama si došla, poletila ko kad nisi imala nikog drugog.
– Bome sam ja imala ašiklija vazdan, al si mi ti plaho lego na srce. Sjećam se ko danas kad si dolazio u mog rahmetli babe da me išćeš za se.
– A koga si to ti imala, bonićko?
– Plaho me hotio i begeniso onaj Hamo iz Ulomljenice, umro je jadan mlad.
Kako mi Fata spomenu Hamu ja namah počeh kontat:
Jesam li ono ja našem Hami nadio ime ko što Fata vazdan veli, il me je, more bit ona nagovorila, ko će ga znat!? A nije više ni važno, prošo voz.
Uzeir Hadžibeg