Birvaktile je bio običaj prije Ramazana obić’ familiju i jarane izdajnjeg, jer nejma više hodanja kad nastupi Ramazan i neš’ ih više vidit’ mjesec dana, od mladog do mladog mjeseca, a to je u onaj vakat bilo zadugo. Sad kad ih vidiš od godine do godine, meščini i to bide prečesto.
Neg’ odo’ ja u mene u đulistan, dok je rose prikupit latica za đulbešećera i himbera od ruže, naumpalo mi nešto kad smo k’o maksumi jedva čekali da dobijemo vatru pa bi mati donesi u jednom galonu đulbešećer a u drugom đulsirće, a mi bi moli Boga da nam da kašikicu đulbešećera neg’ da nam stavlja đul sirće na noge. Aman naše radosti kad ga okusimo.
– Ih, da je sad je’nu kašikicu pa zalit’ sa himberom.
– Bome ću dok je još rosa po njima nabrat’ i u teglu, zalit’ vodom i stavit’ na sunce da puste sok. Po je’nu teglu đulbešećera, đulzejtina i himbera. Nek ima za iftara, da me želja mine i da nam bude lahak i mubarek Ramazan!
Uzeir Hadžibeg