U mene nana Subhija vazdan je govorila nama djeci: Insan se razlikuje od hajvana po tom što umije mislit i govorit, a kad umiješ mislit onda umiješ birat šta ćeš radit i šta ćeš govorit. Zato nemojte nikad ružno mislit jer ćete tad ružno i govorit, a kad počmete jenom ružno govorit navadićete se i eto vam belaja. Bićete gori od paščadi što laju na sve, bilesi na mjesec i zvijezde kad nemaju ni našta drugo.
More bit su zato, birvaktile ljudi malo govorili i plaho odmjeravali svaku riječ, jer kad puno govoriš onda se i prolaješ, a kad se prolaješ nemereš se zaustavit neg samo laješ gore neg ikakav ker.
More bit je zato međ ljudima zavlado vaki pasjaluk i krmaluk pa samo laju i hrokću jeni na druge, a kad kome uputiš kaku lijepu riječ ko da si mu prst gurno u oko. Allahselamet.
Nego sam vam ovo hotio rijet:
Sa mnom išli u školu Hajro i Haso. Hajro ponavljo pa među nama djecom bio ko čojek, nisi ga smio pogledat, a on bi nas postroji i svima opali po čvoku, nako, da se zna ko je hrsuzbaša međ hrsuzčićima. Nama svima mehku, a Hasi vruću, jedva bi jadnik na nogama ostani. Haso bio najsitniji al nemiran, nije se dao Hajri pokorit i vazda bi ga zadirkuj, a ovaj bi smišljaj kako da mu dođe u kraj. Jenom nas Hajro postrojio, a Haso se pripremio za vruće čvoke, umjesto čvoke Hajro ga pomilova po glavi. Niko nije video da je imo u ruci jaje sve dok Hasi ne poče ćimbur curit niz lice.
Ovo mu je bilo gore neg da ga je s čvokom sravnio sa zemljom. Skoči Haso na njeg i udara dokle je mogo dofatit, a do glave nikako. Hajro mu stavio onu ručetinu na čelo, a Haso se razmaho i rukama I nogama mlati kroz praznu havu, nemere ga ni dofatit. Kad mu je dodijalo, uze ga u naramak, baš ko djete i na pendžer. Ufatio ga za noge a Haso visi s glavom na dole. U tom ti uđe učitelj i svi sjedoše na svoja mjesta. Svi osim Hase. Niko ne smije ni pomislit a kamo li pitat đi je Haso i šta bi snjim. Mi o Hasi kad Haso na vrata, crn ko odžačar. Srećom pao u ćumur. I dan danas se pitam jeli onaj Hajro znao da je dole ćumur ?
Što vam ovo govorim ?
Pazite svoju djecu i učite ih da lijepo govore i da poštuju druge. I ne samo to. Kad vi svoju djecu lijepo odgojite i pustite ih među paščad, rastrgaće ih. Pričajte sa svojom djecom i družite se sa njima, jer njima je to najpotrebnije. Ha promjene čehru morate saznat što su je promjenili, a kako ćete saznat kad nejmate vremena za njih, jer morate više radit da bi djeci pružili sve što im srcu drago i zatrpali bunare želja bez dna, a djeci ne treba Deda mraz neg pažnja i roditelj koji će ih zaštitit od svakog zla i belaja. Slušajte svoju djecu, nemojte samo vi govorit i nastojat da oni vas slušaju, a kad počmete slušat djecu svašta ćete čut.
I možete svojoj djeci dat ne znam ti šta, ako im niste dali srce i dušu, ko da im ništa niste ni dali.
A godine lete baš ko djeca iz škole, moj mladiću!
Uzeir Hadžibeg