Hotio sam vam ne kazat’ za tetka Sabahudina, Bahu sa Hreše, al’ kako je dragi Allah propis’o da ništa nemere ostat’ sakriveno na ovom Dunjaluku, a bome ni u meni, haj da vam i to reknem…
U mene bi mati vazda reci: „Onaj naš babo Atif, vazda bi nam govorio; Udajte se šćeri, samo nemojte za seljake! A moreš mislit’ odveo nas na Brnjake da živimo. Nije bilo ni u Kiseljaku krojača, pa mu dadoše pola kuće s hodžom da dijelimo, plaho nam je tamo bilo. Ona se moja, jadna sestra Ramiza, ode za onog blentu Sabahudina na Hrešu, a druga sestra Hiba, udade se u Maglaj za Sulju, a ja se, elhamdulilah, vratih u Sarajvo“.
Čim ga je u mene mati Subhija vidila, tog tetka Bahu, namah je rekla:
„Šćeri Ramiza, vazdan sam ti govorila da ne pjevaš u hali, biće ti čo’jek mahnit, a ti jopet, eto ti ga sad’.
Tetak Baho i nije bio loš čo’jek, o sebi pri sebi, samo je im’o tu mahanu da nije plaho govorio, a kad bi progovori, bolje da nije, sve sami brezobrazluci i to u stihovima i rimama.
Jedne zime se mi iskupili u njih na Hreši, puna kuća. U mene mati, Sakiba, sjela kraj peći da izgrije leđa, svi pričaju sa svakim, a tetak Baho sjedi na minderu i šuti.
I tako taj vakat. Sve do jenom kad provali, k’o grom iz vedra neba: ‘Sjedi Sakiba kraj furune, u gaćama runo vune, traži Mujo jednu dlaku da isplete k… kapu’. Tišina, moreš je nožem rezat’. Kad će ti u mene sestra Hata, nije ni u školu bila pošla:
“Ih tetak, kako bi tebi bilo da tvoja Ramiza sjedi kraj furune’.“
(Ovo na slici nije tetak Baho, da se razumijemo.)
Uzeir Hadžibeg