Pita mene jedna hanuma:
“Jesi li ti Uzeire ikada bio ljubomoran?”
– More bit i da jesam, ko će ga znat. Pitaj Fatu ona će ti sve rijet, a prvo za Mostar, pa onda sve ostalo i po redu, bilesi će spomenuti i nanu i dedu.
Nešto kontam; u onaj vakat se nije plaho govorilo o ljubavi, a kamo li o veremu, jal sičiji, kako se to nekad zvalo, ko danas. Sad je to ko vode se napiti. More bit što je sve bilo opjevano i u sevdalinke pretočeno pa se nije više imalo šta ni rijet neg’ samo slušati, veremiti i uzdisati, a kad te pogodi kakva strofa i sjetiš se uz akšamluk znalo se i zubima zaškripati od nake hinle, pa i čokanjčić razbiti i halu zapaliti, ali se ništa nije govorilo, jer su svi znali čija je koja kitica, od koje pjesme i ušta kome udara. Nejse.
Pođoh vam rijet za Mostar pa me prenese.
Djeca bila mala i na televiziji prikaza Stari most i Mostar kad Hamo skoči, malehan je bio, nije ni u školu kreno, i poče prstom pokazivati: “Ovde smo ja i mama bili.”
Pogledam u Fatu ona ne trepće. Ne pitam je ni kako ni kad neg’ samo siknem na nju: “S kim si to ti bila u Mostaru?”
– Ah moj Uzeire nisam nikad ni vidila Mostara, ne znam otkud mu to, a volila bih s tobom jednom otić’ baš da vidim đe li sam to bila.
Kako mi tad reče da bi volila tako mi čitav život ponavlja, a bili smo ne znam ni sam kol'ko puta. Osta Fati ah na Mostar, ne bi li me podsjetila koji sam tokmak bio. Sve ima gore od goreg, Znam ljude što su prebijali žene i zbog manjih stvari.