Kad se šta fino na sofru metne što smo plaho begenisali, a nije moglo doteć svima, mati bi reci: “Jedite vi djeco nisam ja gladna.”
Ili bi uzela nešto od juče, jal pekjuče što nismo mogli pojest, a nama veli: “Žao mi da se ne baci.”
Tek kad smo dobili svoju djecu, svaki put kad se sofra metne, a mi uzmemo ono što je ostalo od juče, da se ne baca, pomislim kako je i mati bila gladna i da bi i ona rado pojela nešto fino, taze što nije prenoćilo.
Ha pomislim stisne mi se i zastane u grlu, jal od suha hljeba i podgrijane pite, jal od materinih riječi: “Znaćete kad budete imali svoju djecu.”
Uzeir Hadžibeg