Sve nas manje ima tu, godinu po godinu… Otišao je na bolji svijet još jedan fin, blag, miran, tih čovjek, a veliki majstor. Poštenjačina. Hazim Kadragić. Majstor bravarskog zanata. Uvijek vedar, srdačan pri susretu i spreman da pomogne. Nije bilo nerješivih problema kada su obrade metala u pitanju. Ma jednostavno majstor svog zanata u svakom smislu.
Uvjerio sam se u to kad su na staroj centralki peći pukla vrata koja zatvaraju ložište. Preporučili mi Hazima, dali broj. Nazvao ja, javio se Hazim i rekao da donesem vrata-rešetku. Donio ja pokvarenu robu u ulicu đe su najbolji ulični iftari. Oni zajednički. Neću da tipkam ime ulice. Znaju stanari zbog čega. To je ona desno od Numanagića rešetke. Iznad…
Helem, gleda majstor korodiralu razvaljenu rešetku i veli:“ Dođi ti za jedan sat i ne brini. Nešta ćemo smislit.“ I fakat. Došo ja rešetka-vratica k'o nova. Podmazana, ma milina. Problem je bio oko plaćanja. Viđao me sa njegovim sinovima Maketom i Emirom i neće para i kapak.
Narod iz ulice, njegove komšije vele da za vrijeme svog dugog radnog vijeka i nakon odlaska u penziju nikada nije htio da se odmori od zahtjevnih bravarskih poslova, nego je radio do zadnjeg dana svog života na ovom svijetu, a bio je načeo devetu deceniju meščini. Znao sam da je hasta, da je radi pluća prebačen u Zenicu, ali nisam očekivao kraj priče iz majstorske radionice.
Sjećaju ga se i mnogi majstori koje je učio bravarskom zanatu. Srednjoškolci kažu da je bio strog i nije bilo zabušavanja. „Ako radiš uradi kako treba.“- znao je dobaciti učenicima.
Odlaskom ovakvih ljudi Visoko gubi puno, jer majstora ili bar onih koji se zovu majstorima je sve manje. Bolna činjenica.
Današnja omladina sve više gubi interesovanje za učenje zanata, a i oni koji nauče odlaze u zemlje EU gdje su traženi, potrebni i naravno puno više plaćeni.
Mnogo dobar čovjek otišao je na bolji svijet. Ostali su supruga Asifa, sinovi Mahir i Emir te rodbina i prijatelji. Dženaza je u subotu u 15 sati. Majstore naš dobri nek’ ti je lahka zemlja bosanska.