Dok u pola pet ujutro u praznom vozu broj 760 na relaciji Sarajevo – Zenica uzalud tražim makar malo manje prljavo mjesto za sjedenje do Visokog: hoću da vidim kako se visočka škola snalazi u demokratiji.
Ispostaviće se, da Visoko danas uopšte nema željezničku stanicu, barem ne onakvu kakve su bilo gdje na planeti – s biletarnicom, čekaonicom i bifeom. Razlog banalan: vozove više ne čeka gotovo niko pa su staru, pravu stanicu zatvorili, a zamjenjuje je zgradica otpravnika vozova. A čistačica nema nikako: dođe jedna iz Sarajeva, jednom, možda dvaput nedjeljno, a možda nijednom. Svejedno, jer, što se higijene tiče, rezultat je isti.
Ali zato nas raširenih ruku čeka Huso Brkić, cijelog života na željeznici, a danas ugostitelj pored pruge kojom su nekad prolazili vozovi. Skockan kao za vjenčanje, Huso neće da prizna da ga je Siniša Subotić, naš kolega s Vi-Neta, zamolio da porani i dočeka Sarajlije koji su ustali prije njega. Nije vjerovao, ali sve ima svoj početak i svoj kraj. Evo dijela Husine (“Nemojte mi pisati ime Husein, niko neće znati da sam to ja”) priče koja nam otvara kapije današnjeg Visokog.
“Cijeli sam život na željeznici. Počeo sam kao radnik na pretovaru, četiri godine, ali sam se za to vrijeme stalno školovao. 1969. postao sam konobar u glavnoj zgradi ŽTO u Sarajevu. Jedno vrijeme radio sam na motornom vozu za Titovo Užice i Priboj na Limu, jeste, dok je bila uskotračna pruga, a onda su me kao mladog i naprednog povukli za šefa objekata. Crnački sam šefovao u Podlugovima, Varešu, Visokom, Kaknju, a karijeru sam završio kao tehnički direktor u Zenici. Sve u ugostiteljstvu. I sad, ali od nove godine nama penzionerima zabranili ugostiteljstvo kao dopunsku djelatnost pa se moraš snalaziti.
Prije rata u Visoko je, uveče i ujutro, dolazilo pet, šest vozova, sa dvanaest, trinaest vagona. I sve je to bilo puno. Posebna je gužva bila petkom i subotom, kad se u Visokom nije moglo sjesti ni u prvom razredu, nego se moralo stajati. Danas, vidite, razreda nema. Zato ima klasa, ali nju vozovi ne interesuju. Tada je u Visoko vozovima dolazilo najviše radnika, puni radnički vozovi i autobusi iz okolnih gradova i sela, najviše ženske radne snage. Kožara je radila, trgovina, radilo sve. Sad radnici u Visoko ne dolaze niotkud. Sad Visočani idu kojekuda da rade. Najviše u Sarajevo. I inostranstvo”.
Svaka se kafana budi na svoj način, pa i Husina Bosna. Na prvu jutarnju kafu i ostalo već u pet i petnaest ušao je pekar Enes Ganibegović Peka, pola sata kasnije poštar Ibrahim Ibrahimbegović. Odvezao kćer Hatidžu na autobus za Sarajevo, tamo studira kriminalistiku, a on kod Huse vidio svjetlo pa svratio. Eto i trojice policajaca, dvojica u uniformi, a treći u trenerci, još ne može da prežali sinoćnji Barcin poraz od Reala. Mjerkaju malo ekipu Dana, malo dotjeranog Husu pa će ga upitati je l’ se to opet ženi? Huso se samo smješka i gleda svoja posla.
A mi zidove njegove kafane. Na jednom poster Edina Džeke u dresu s grbom BiH. Za ovaj poster pitanja su suvišna, ali nisu za onaj na kome piše Munib Alibegović SDA. To je naš načelnik, vlast, veli Huso. Šta će mu onda onolika drvena tabla s nacrtanim likom Harisa Silajdžića? E, veli Huso, htio sam ja nju odmah da skinem, ali hodža mi reče da je ne skidam, ostaće mi fleka na zidu. Tako je Haris ostao u Bosni sa čijeg zida mjerka okruženje u vidu desetina i desetina fotografija, postera i slika s likom Josipa Broza. Huso objašnjava:
“Da imam još ovoliko zidova, sve bi ih popunio Titovim slikama! Ja boljeg od Tita dosad nisam upoznao. Najljepše godine mog života proveo sam u njegovom vaktu, a rođen sam u porodici gdje je bila velika disciplina pa mi to nije smetalo ni poslije, kad sam porastao.
Tako sam ja u kući navikao da radim. Ama, svi smo radili i svi smo imali. Za Prvi maj svi smo pekli janjad pa se nije znalo ko je bogat, a ko nije. A vidite sad kako to ide, jedna malobrojna klasa ima sve, a svi ostali nemaju. E, za Titovog vakta mi željezničari smo morali ići na more na odmor. Imali smo svoje odmaralište u Podgori, pravio se raspored i moralo se ići. Jednom zamolim da neko ide umjesto mene, hoću da pravim kuću, ali jok, morao sam ići na odmor. A sad ćemo ubrzo gledati more samo na televiziji. I danas ga većina gleda samo tako. Kažu, prosjek plate osamsto i nešto maraka. Nije tačno. Pusti ti one sa platama od tri, četiri, pet i šta ti ja znam još koliko hiljada. Prosjek radničke plate je četrsto maraka i manji i s tim treba baratati. Prije si kod države morao raditi tako i tako, a danas možeš svakako. To je taj problem.
Prije rata, kad je sve radilo, otvoriti privatnu trgovinu u Visokom bilo je malo teže. Nekako je i ja otvorim i počnem. Jednog dana odem u Inđiju da tamo kupim brašna i stočne hrane, ali kažu mi – nema. Kako nema, pobogu!? Sve kupili Visočani, i to platili kompletnu proizvodnju i godinu unaprijed, rekoše. Tako i s drugim proizvodima. Nisi mogao čokoladu kupiti u Zagrebu, niti mastiku u Strumici, ali jesi u Visokom. Po visočkim cijenama, naravno”, kaže Huso.
Magazin Dani, april 2011.
Tekst: Dragan Stanojlović
Foto: Dženat Dreković